Vajar Crne Gore Mijo Mijušković (6): Duša u večnom kamenu
Drvo svakako, i za sva vremena, ostaje prva ljubav vajara Mija Mijuškovića, oduševljenog njegovom plemenitošću i toplinom, njegovom poslušnošću i podatnošću, svojstvom da se prilagodi i na određeni način čak i "oprosti" pogrešan pokret ruke skulptora ili neposlušnost alatke u njegovim rukama.
Najtajnija materija
On se, međutim, ogledao i dokazao svoju genijalnost i zadivljujuće umeće i u drugim materijalima. Napravio je skulpturu i oživotvorio čak i jedan pravi pravcati meteorit. Mijušković, kao uostalom i o svim svojim sklpturama, i o toj ima zanimljivu priču, dobro pamti ko mu je i kad darovao taj meteorit i ko je i gde nepobitno ustanovio da se radi o "nebeskom materijalu".
Čini se, ipak, da kamen preteže, da mu se najčešće, sve do danas vraća - da je u kamenu uradio najviše skulptura i dostigao najviše vajarske domete:
- Ko jednom osjeti dušu i tijelo kamena, neće prestati da traga za iskonskim oblicima na zemlji - ustvrdio je Mijo Mijušković, gotovo već na samom početku svoje umetničke karijere, objašnjavajući tu svoju zaljubljenost u tu najzagonetniju, najtajnovitiju, pa i najtrajniju i najpostojaniju materiju na zemlji.
Najlepša dela iz Tare
Mijušković je uveren, a za to postoje i nebrojeni dokazi, da je najlepše skulpture napravio od kamena pronađenog u kanjonu Tare.
- Tamo sam u radu na oblikovanju tog kamena otkrivao i tajne boje u njemu. Iz toga iskustva je možda moj najljepši estetski doživljaj prirode...
Tu osobenost Mijuškovićevih skulptura, taj čudesni spektar boja, zapazio je, pored ostalih, i Ratko Božović, znameniti sociolog kulture, koji smatra da je "ambicija da dodirne tajanstva pramaterije darivala Mija Mijuškovića ne samo nesavladivom energijom prirode već i očaravajućim saznanjima o njenoj unutrašnjoj ljepoti".
- Tako i doznajemo da kamen ima i masku kao svoju spoljašnost, ali i svoju tajnovitu skrovitost kao svijet rafiniranog sklada. Tu je prisutna neočekivana svetkovina boja, kakve se, u takvim nijansama, nigdje drugdje ne mogu vidjeti...
- Susret sa kamenom je misterija - veli sam umetnik. - Svaki kamen je za mene različit. Pred tobom najprije stoji naizgled bezličana masa, ali u njoj ima nešto što provocira... U kamenu se uvijek nešto krije, neki davni proces koji je ostao zabilježen...
- Za kamen sam se počeo zanimati od samog početka - objasnio je nešto kasnije u razgovoru sa poznatim rediteljem i teatrologom Radoslavom Lazićem.
- Kamen me interesuje ne samo kao predmet za oblikovanje, već i kao materijal koji me okružuje u Crnoj Gori na svakom mjestu. Praktično više od polovine Crne Gore predstavlja jedan kamen. Moja prva razmišljanja o kamenu potiču još od djetinjstva. U prilikama koje su se događale, a koje su bile vrlo dramatične, mnogo se putovalo i kud god sam prolazio, naročito, sada već nepostojećim kanjonom Pive, ili kamenjarima Lovćena i Orijena, u mašti sam pravio razne slike od vrlo različitih oblika kamenjara kroz koje sam prolazio. U nekim trenucima pričinjavalo mi se da vidim neka stvarno "živa bića", neke nevjerovatne spodobe, naročito u vremenima kada su ratne prilike bile kod nas...
Kolorit Cetinja
Vajajući, Mijo Mijušković otkriva dušu, srce i krvotok kamena. On je od Boga poslat da nas pomiri s kamenom i da nam kaže kako nam je u njemu i ishodište i uhodište - bez obzira gdje smo nikli i gdje ćemo usahnuti - kaže teatrolog Slobodan Marković.
Oblici, oblaci, obluci i zvuci nigdje nijesu tako izraženi kao u Crnoj Gori. Nigdje nema boja Cetinja. Pod zemljom, u pećinama ovog kraja živi nepoznati svijet oblika i boja koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim... Nije slučajno što je baš taj kraj dao jednog Vukotića, Milunovića, Lubardu, Dada Đurića, Toškovića i mnoge druge - kaže Mijo Mijušković.
- Šta, u stvari, radi Mijo Mijušković? - pita se u jednom eseju Zoran Gluščević, književnik i književni i likovni kritičar, zadivljen njegovim vajarskim delom, i odgovara: on osluškuje kamen, "shvata" njegove ritmove, a njegovi ritmovi nisu samo određeni sedimentima, slojevima i odnosima između njih, nego jednom strukturom koju on, na volšeban način, vidi.
Umeće osluškivanja prirode
Ovu Gluščevićevu misao je razvio i unekoliko dopunio i upotpunio pesnik i esejista Jovan Rastegorac:
- Mijova skulptorska umjetnost, uvek u dosluhu sa arheologijom i geologijom, počela je umećem osluškivanja i posmatranja prirode (to je bila njegova Akademija!), zatim je došlo raspoznavanje i izdvajanje (što je jednako činu stvaranja), da bi danas dospeo do najsloženije faze: do prodiranja u strukturu, u dušu kamena, do neke vrste seciranja njegove materije i do analize njegovih neodgonetanih unutarnjih slojeva, sve do onog od njih u kome je skrivena "ideja", misao...
