Vajar Crne Gore Mijo Mijušković (3): Samo ljudi lepotu ruže
Priča o crnogorskom vajaru, njegovim delima i neimarskom čudu na Pivi koji će biti ovekovečeni aktuelizovana je stvaranjem tima autoritativnih stručnjaka u ovoj oblasti. Oni su odabrali eksponate i napravili koncept buduće galerije Mija Mijuškovića.
Samotnjak iz Suvog Potoka
Akademici Aleksandar Čilikov, Niko Martinović i Pavle Pejović su najpre zaključili da bi stalna postavka Mijuškovićevih umetničkih dela u Zavičajnom muzeju Pive u kući Lazara Sočice na Goransku, osim toga što za nju tu nema odgovarajućeg izlagačkog prostora, delovala "kao strano telo" pored eksponata i zbirki pretežno etnografskog karaktera, koji su već izloženi ili će vremenom biti izloženi.
Zapisi na drvetu
Iz kolekcije od preko sto skulptura iz ciklusa "Piva koje više nema", trojica akademika su se opredelila za 33 skulpture. Uz to su predložili da u galeriji bude izloženo i više od dvadeset raznovrsnih zapisa na drvetu, kao i dokumentacija hidrometeoroloških merenja koja je Mijušković vršio za potrebe projektanata i graditelja HE Piva.
- Kako su Mijuškovićeve skulpture, predviđene za otkup i prezentaciju, izrađene mahom od drveta, neminovno otpada i njihovo postavljanje na nekoj od javnih površina u otvorenom prostoru gradskog areala Plužina, što jasno navodi na jedini mogući izbor lokacije u unutrašnjem, zaštićenom prostoru. Kao apsolutno idealan, takav prostor smo odabrali u zgradi Elektroprivrede u Plužinama nakon potpunog uvida u sve delove njenog enterijera - zaključila su trojica akademika.
Oni su pri tom precizno odredili koji bi to prostor bio i kakve manje adaptacije tu treba učiniti. Uz to, preuzeli su i obavezu da izvrše sve radove na obezbeđenju kvalitetne galerijske prezentacije - izbor galerijske opreme (postamenti, legende), postavke skulptura u prostoru, pravljenja galerijskog kataloga, izrade plakata...
A dok se čeka ozvaničenje, konačna odluka Elektroprivrede o otkupu dela skulptura Mija Mijuškovića iz ciklusa "Piva koje više nema" i formiranju njegove galerije u Plužinama, prilika je da se kaže koja reč više o ovom samoniklom vajarskom geniju iz Suvog Potoka - baš tako se zove mesto iznad Sutomora gde se Mijušković nakon penzionisanja "ulogorio" i već četvrt veka stvara u samoći i tišini pod pazuhom Sozine.
Mijo Mijušković je rođen u Nikšiću 1931. godine. Imao je samo 13 godina kada je 1944. postao partizanski kurir. Odmah po završetku rata, i on se našao u grupi dece iz cele Jugoslavije koja je poslata u Bugarsku. Vratio se posle godinu dana, jedno vreme živeo u Vrnjačkoj Banji, a onda u Beogradu upisuje srednju hidrometeorološku školu. Posle mature upisuje Visoku pomorsku školu u Splitu, ali je shvatio da to nije za njega. Napušta Split, vraća se u Crnu Goru i na Cetinju se sa samo 19 godina zapošljava u hidrometeorološkoj službi.
Upravo tih pet godina rada i boravka na Cetinju imaće izgleda presudno važnu ulogu u životu Mija Mijuškovića, za njegovo približavanje i kasnije potpuno opredeljivanje i posvećivanje umetnosti.
- Prvi ozbiljan dodir sa umjetnošću dogodio se na Cetinju, gdje sam otkrivao svijet likovnog stvaralaštva. Družio sam se sa umjetnicima, pratio zbivanja na tom polju, bio u toku, ali nijesam se time aktivno bavio, već poslom koji mi je, na neki način, ipak pomogao da otškrinem vrata svijeta likovne umjetnosti - objasnio je pre dve godine Mijo Mijušković u razgovoru za podgoričku "Pobjedu".
Ključni trenutak
Mijo Mijušković kao jedan od ključnih momenata za njegovu preokupaciju i posvećivanje umetnosti naglašava jedno predavanje Tora Beržerana, glasovitog svetskog prognostičara, koji mu je "otvorio oči" i otkrio neraskidivu spregu između prirode i umetnosti, a sve je upotpunio Pavle Vujović svojim predavanjima o oblacima, njihovim lepotama i formama. Sve to ga je navelo da izađe iz okvira struke i njenim putevima krene u potragu za skrivenim lepotama onoga što priroda stvara.
Iz te "galerije dobrih i kreativnih ljudi" Mijušković najčešće spominje znamenitog vajara Marka Borozana, setnog pesnika tanane duše Lesa Ivanovića, pa slikare Gojka Berkuljana, Dada i Pura Đurića, Đoka Živkovića Žigalja, zatim Baneta Bastaća, Mila Božovića, Milana Pešića...
Na umetničkom putu ga nije omelo ni to što je u jednom trenutku postao direktor hidrometeorološke službe Crne Gore, jer je ubrzo shvatio da to nije za njega i još jednom nije pristao da radi ono što ne vole.
Ostala je, istina, za pamćenje njegova uloga i doprinos, zalaganje za podizanje meteorološke stanice u Baru za potrebe barskog i crnogorskog pomorstva i naročito njegovo angažovanje oko izgradnje hidrometeorološke opservatorije u Nikšiću u kojoj su ostale decenije njegovog plodnog rada i u oblasti hidrmeteorologije, ali i vrhunski dometi njegovog umetničkog iskazivanja.
Uništeno Oko Pive
Na pitanje da li u prirodi postoji ružno, Mijo Mijušković je u nekoj prilici bez predomišljanja dao negativan odgovor. Onda se isto tako brzo i ogradio: i u prirodi postoji ružno, ali samo kad ga ljudi naprave ružnim - kazao je on i za primer naveo reku Pivu i njen izvor:
- Siguran sam da je izvor Pive, nazvan Oko Pive, nešto najljepše što je priroda stvorila. A danas je ta ljepota zauvijek uništena!
Večiti putnik i tragač, vuk samotnjak koji se sav predao i posvetio umetnosti, otkrivanju njenih čari i lepote, nije zanemarivao porodicu. Sa suprugom Oljom ima ćerku Hanu i sinove Tea i Marka.
