Vajar Crne Gore Mijo Mijušković (5): Megdan kamena i drveta
Mnoge skulpture Mija Mijuškovića, možda i one najzanimljivije, prvenstveno one koje su vezane za Pivu, sadrže kombinovane materijale. Najčešće su to kamen i drvo.
Iskonski fenomen
U intervjuu "Pobjedi", umetnik je veoma plastično objasnio taj fenomen, taj čudesni megdan koji, bez pobednika i pobeđenog, traje od iskona:
- To je toliki antagonizam da prema njemu ljudski sukobi djeluju smiješno. Kada postoje optimalni životni uslovi, drvo se razvija i tu počinje njegova borba sa kamenom. Drvo se, na primjer, bori sa kamenim zidom, ide oko njega sa "namjerom" da ga sruši, dok kamen "u ime" zida pruža otpor. Najbolji primjer tog susreta primjetio sam na lokalitetu crkve Svetog Stefana, u narodu poznate kao Šćepanica (u kanjonu Pive), gdje se u oronuloj gomili više od 500 godina starog kamena začeo novi život u vidu drveća. Život je napredovao, razvijao se, probijao se kroz prepreke umiruće građevine i tražio najslabije tačke između kamenja. To je boj mitskih razmjera i naposljetku na megdanu ostaju samo njih dvoje - kamen i drvo poput Marka Kraljevića i Muse Kesedžije iz narodnih epova. Potrebno je najprije osjetiti tu borbu, da bi se potom na adekvatan način "uhvatila" njena ljepota - kaže Mijušković.
Mijušković je inače još davno, čim je sa prvim radovima izašao pred sud javnosti i likovne kritike, istakao da je taj "rat" kamena i drveta bio jedna od prvih zanimljivih i provokativnih pojava koje je zapazio u prirodi i koje su ga podstakle da krene u potragu za njima.
- Stiješnjeni jedno uz drugo, drvo i kamen, između nekakvih gromada, tražili su prostor za život i borili se za njega. Iz te borbe niklo je jedinstvo i snažan zagrljaj drveta i kamena - kaže umetnik koji nikad nije prestao da se divi tom "zagrljaju", toj ljubavi i vernosti do večnosti.
Za ilustraciju je navodio primere koje je nalazio i sretao na Orjenu: voda, planinska biujica je znala da iščupa drveće iz korena, pretežno bukve, a ono je i te kako "znalo" da se opire i da nošeno vodom nađe prostor, udubljenje u kojem će nastaviti život i opstati:
- Želio sam da radom u tom materijalu pokažem vitalnost drveta, njegove rane. Takva grčevita borba svojstvena je i čovjeku koji se ne predaje, bori se sa nedaćama, živi - veli Mijušković, ilustrujući tako i svoju životnu i umetničku sudbinu, svoj nepokor i borbu neprestanu u kojoj se još ne da.
Jaka volja i čelični živci
Milan Pešić, nenadmašni majstor umetničke fotografije čije je oko kamere zavirilo u najzabitije i najnepoznatije kutke Crne Gore, poznavao je Mija Mijuškovića možda bolje od ikoga jer su decenijama zajedno tragali za tajnama i lepotama crnogorskog podnebesja:
- Put vajara Mija Mijuškovića od vrsnog meteorologa do jedinstvenog umjetnika, nije bio nimalo lak. To je jedna od najneobičnijih ljudskih sudbina sa ovog crnogorskog krša. Jakom voljom i čeličnim živcima, on je savladao mnogobrojne prepreke u životu da bi spojio obavezan i slobodan rad u nerazdvojnu cjelinu - kaže Pešić.
- Mijo svoju snagu, kao Antej, nalazi u lomu krša, oluja, snegova, beskrajnog neba, sveta od iskona - smatra Radoslav Josimović, a za tu Mijuškovićevu fanatičnu upornost, predanost i posvećenost lepoti, njegovu želju i istrajnost da je nađe i izbavi iz tvrđe granitnih gomila. kulturolog Milan - Beli Popović je jednom rekao:
- Što je teže, to je bolje. Najbolje kad je nemoguće. Njemu ni hiljadu sati nije žao da neku žilu kucavicu, neki biserni oblik kamena izvadi i oslobodi...
Neobični kolaži
Slobodan Vušurović je, pak, bio još konkretniji i analitičniji, opisujući tu Mijuškovićevu "igru" sa kamenom i drvetom:
- Kao u nekom grču ljubavi ili mržnje, kamen i drvo se vezuju jednom za sva vremena u neobične kolaže i djeluju ne više kao igra, već kao drama čitavog, našeg življenja... Drvo koje svojom utrobom zahvata kamen može biti - jeste metafora majčinskih egzistencijalnih tjeskoba i zebnji, mada je najčešće u pitanju likovno traganje za arhetipskim formama - zaključio je Vušurović.
Duh Crne Gore
Mijo Mijušković veruje da je duša Crne Gore satkana od drveta i kamena, rekao je još daleke 1977. godine Brajan Hodžson, urednik časopisa "National Geographics".
- Njegove ogromne ruke mogu da rezbare i oblikuju s izuzetnom preciznošću. I lice mu je krupno kao model za nešto što treba da se iskleše u planini...
- Ne znam da li će nečije pamćenje nekad krojiti vrijeme, moći da pozove onu ljepotu što je skamenjena bila u kanjonu bistre Pive, ali sam siguran da će to pamćenje imati nezamjenljivog putovođu u tvome djelu, koje je nastalo tvojom snažnom inspiracijom od Oka pivskog do Šćepanice. A to što si ti oteo zaboravu, što si spasio iz Pive i oplemenio svojim umjetničkim izrazom - djelo je dostojno poštovanja i divljenja" - napisao je svojevremeno pesnik Petar Đuranović svom prijatelju Miju Mijuškoviću.
