Vajar Crne Gore Mijo Mijušković (2): Morao je biti vajar ili vetar
Čim je počela priča o velikom graditeljskom pregnuću, da se ispod sela Mratinja podigne gigantska brana i ukroti Piva, Mijo Mijušković se, kao već iskusni i priznati hidrometeorolog, jedan od utemeljivača moderne crnogorske hidrometeorologije, našao u tom poduhvatu kao nezamenljivi akter.
Njegov prvenstveni zadatak bio je da prati, proučava i graditeljima obezbeđuje podatke iz oblasti hidrologije i hidrometeorologije, nemerljivo važne za taj veliki radni podvig. On se tu, međutim, uz tu profesionalnu obavezu i ne zanemarujući je ni za trenutak, počinje predano zanimati i za umetnost.
Pobesnela lepotica
Krstareći Pivom, golometnim planinskim površima, bespućima i slomovratima klisura i klanaca kroz koje su Piva i Komarnica prolomile i našle tajne staze i bogaze do mesta sastanka nadomak uboge varošice Plužine, Mijušković je počeo da zapaža i otkriva zanimljivosti i lepote koje je priroda tu sakrila.
Shvatio je, međutim, da bi sve to brzo moglo nestati i zarad svetlosti zauvek ostati u mraku dubina budućeg akumulacionog jezera. Zato je pohitao da štogod od tog blaga spasi i otme, sačuva za potomstvo, za one koji nikad do kraja neće moći da shvate kakvu su lepotu kao ale proždrle Piva i njene pritoke, besne što ih je čovek pobedio, ukrotio ih i uskratio im slobodu, ućutkao njihov huk i onemogućio ih da svoju moćnu energiju troše u nepomirljivom ratovanju i sukobima sa liticama kanjona.
Tako su nastale prve skulpture iz tog velikog ciklusa pod imenom "Piva koje više nema", ciklusa koji, po rečima samog umetnika, sadrži više od 100 dela. A kako je profesionalni hidrometeorolog postao vajar svetskoga glasa, sam je, još osamdesetih godina prošlog veka, objasnio u jednom opširom razgovoru sa Vesnom Mališić:
Kolekcija za ponos
O kolekciji Mija Mijuškovića "Piva koje više nema", koja bi uskoro mogla da postane bogatstvo i kulturno blago Elektroprivrede Crne Gore, odnosno "parče", kutak crnogorskog duhovnog podnebesja za ponos i čast, s kojim se može podičiti i svetu ga pokazati bez zazora i straha, bez sumnje u njegovu vrednost, neobičnost i lepotu, sam umetnik je pre sedam-osam godina zapisao:
"Skulpture u ovoj kolekciji nastale su na terenu koji je sada pod vodom, u drugoj polovini šezdesetih i prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog vijeka. To je područje od izvora rijeke Pive, preko Paleža, Knez Luke, Krsca, Vrutka, doline Vrbnice, pa sve do Mratinja i Šćepan Polja..."
- Kao vrlo mlad počeo sam "po zadatku" da radim u hidrometeorološkoj službi Crne Gore, koja tada praktično nije ni postojala. S velikim oduševljenjem, zajedno sa nekoliko meni sličnih zanesenjaka, radio sam u teškim uslovima, pješačio po snjegovima i žegama, u vrijeme kada je bilo malo puteva i skoro nikakvog prevoza. Tada sam se čudio kako ljudi jedva čekaju da završe radno vrijeme. Ipak, mnogo kasnije, shvatio sam da posao za koji sam toliko dao vodi šefovskom i direktorskom mjestu, s koga se tako presudno može uticati na ljude i pojave. Postalo mi je tijesno u kancelariji. Godinu dana nijesam skoro ništa radio. Jedva sam čekao vrijeme da iz kancelarije izađem. Shvatio sam da je ubitačno da čovjek radi nešto što mora, a ne voli. Izlaz sam tražio u osmišljavanju života, u nečemu što mi je blisko. Tada sam, više slučajno, počeo da razmišljam o onome što sam doživljavao pješačeći po Crnoj Gori. U svijesti su mi se javljale razne slike i oblici, a često, kad me negdje, u nekom kamenjaru zatekne noć, pričinjavale su mi se neobične siluete. Negdje 1959. godine, počeo sam skoro nesvjesno da od neobičnog oblika drveta pravim nešto što sam tek kasnije znao da se zove skulptura..."
Skromni genije
Mijušković je najgovorljiviji kad priča o drugima, o svojim prijateljima, sapatnicima i saputnicima u svetu umetnosti, u sferi duše, a najškrtiji i najtvrđi na reči kad govori o sebi. Iz retkih kidoljaka njegove biografije, razasutih po člancima i intervjuima, mogu se nazreti tek obrisi prebogate stvaralačke biografije ovog genija rodom iz pješivačkih, podostroških strana:
- Mijo Mijušković je morao biti vajar ili vjetar. Davno je progovorio čovjek dobra u njemu - zapisala je svojevremeno Vesna Mališić, koja je, pored ostalog, od zaborava otela i njegovu kratku autobiografsku ispovest.
Ideja čamila u fioci
Elektroprivreda Crne Gore je još davno pokazala interesovanje i spremnost da se iz dragocene kolekcije Mijuškovićevih ostvarenja napravi i osmisli izbor koji će biti trajno smešten i kao trajna postavka stajati u obnovljenoj kuli znamenitog pivskog vojvode Lazara Sočice na Goransku. Sve to, naravno u dogovoru i uz punu saglasnost odbora koji se starao o rekonstrukciji, obnovi i uređenju ove kuće.
- Taj Odbor je tada i sam napisao predlog, sa čime sam se u potpunosti saglasio i sve je, sa odgovarajućim objašnjenjima, prilozima i fotografijama dostavljeno Elektroprivredi u formi i onako kako je ona sama tražila - seća se Mijušković. U međuvremenu je, međutim, došlo do promjena u rukovodstvu Elektroprivrede pa je taj zahtev dugo stajao u nekoj fioci i zadugo su bile uzaludne sve intervencije i upozorenja na opasnost od propadanja eksponata, pogotovu onih koji su ostali u hidrometeorološkoj stanici u Nikšiću i na prostoru oko nje nakon Mijuškovićevog penzionisanja i odlaska iz Nikšića.
