Vajar Crne Gore Mijo Mijušković (4): Učio od ljudi i prirode
Potpuna prekretnica u životu i stvaralaštvu Mija Mijuškovića desila se šezdesetih godina prošlog veka kada je postavljen za šefa hidrometeorološke opservatorije u Nikšiću i kada se uključio u proces priprema, projektovanja i izgradnje velike hidrocentrale na Pivi.
Čim su počele pripreme i prvi istražni radovi, on je napustio kancelariju i zaputio se u Pivu, u prirodu, u veliku i neizvesnu avanturu potrage za materijalima i inspracijama kako te materijale umetnički da oblikuje, kako da im otkrije dušu i ulije neprolazni život.
Nova umetnička zvezda
Tu su nastale prve njegove skulpture koje će već na prvim zajedničkim izložbama privući pažnju svojom neobičnošću i skulptorskim novinama, svežinom umetničkog izraza i raznovrsnošću motiva, a izložba koju je priredio 1976. godine povodom puštanja u rad HE Piva, definitivno je pokazala da se na crnogorskom i jugoslovenskom likovnom nebu pojavila još jedna sjajna zvezda.
Novinarka Vesna Mališić je nedugo potom zapazila da su "dramatičnost življenja, prkos i inat, postali stalni motivi njegovih kasnijih skulptura", u najkraćem sažela stvaralački moto ovog umetnika, koji je banuo i na velika vrata stupio u geleriju likovnih besmrtnika i to u vajarstvu, u onoj oblasti u kojoj se možda i najteže dokazati i doseći zvezdane visine.
Iako nije mnogo govorljiv i ne voli previše da mudruje o svom stvaračkom postupku, u jednom skorašnjem razgovoru je objasnio da su "ljepota prirode, umjetničko stvaralaštvo i kontakt sa veličanstvenim ljudima, kojih je Crna Gora uvijek imala", bile njegove dodirne tačke sa umetnošću u mladosti:
- Proživljeno je najbolja umjetnička škola - rekao je Mijušković u razgovoru za Pobjedu.
Zaboravljena lepota
Mijo Mijušković ne prihvata svet koristoljublja i kalkulacija; on je umakao tom svetu da bi pronašao svoj maštoliki vidik; da bi nas podetio na ono što smo zaboravili i zapostavili; da bi nas prenuo iz dremeža i uveo u lepotu sopstvenog sveta i svet ljepote, zaključila je Vesna Mališić još 80-ih godina prošlog veka i naglasila njegovo tvrdo uverenje da ne postoji kriza umetnosti već samo kriza odnosa društva prema njoj.
- Skulptorsko stvaranje je u suštini pretvaranje mrtvog materijala u živi svijet oblika. Čini mi se da u prirodi ništa ne umire, već se ponovo javlja kao novi oblik u novoj transformaciji - objasnio je jednom Mijušković u razgovoru sa Radoslavom Lazićem.
- Svijet mojih skulptura je sublimat onoga što sam osjetio i naučio. Učiš od onoga što te okružuje, od ljudi i prirode. Čak i mračnija strana prirode predstavlja nepresušan izvor inspiracije...
Taj umetnički stav, to umetničko opredeljenje Mija Mijuškovića, kako je, "rasni vajar izabrao da sarađuje sa Prirodom", pored ostalih, zapazio je i Siniša Vuković, likovni kritičar:
- Tako su se - veli on - dva rasna vajara našla na istom zajedničkom poslu. Ne zna se koji je od njih bolji i nikad se neće znati, jer obojica, lišeni svake sujete, doprinose istom delu. Razlika među njima je samo u tome što su vajaru - prirodi potrebni milioni godina da stvori svoje kamene mase, strukture i oblike čudesnih boja. Miju, trenuci nadahnuća, probuđene mašte i rada, da bi se otkrilo neotkriveno, videlo neviđeno i dao ljudski smisao lepoti.
Ne priznaje starost
Ovog objašnjenja Mija Mijuškovića, koje je zapisala Vesna Mališić pre više od trideset godina, umetnik se drži do dana današnjeg. Iako na plećima nosi breme od 87 godina, on je još stvaralački aktivan. Ne može više da se pentra po planinskim vrletima, dubodolinama i kanjonima, kućni prag je postao za njega najviša planina, ali ne posustaje. Drži se jedne poruke koju mu je na iveru daske davno, kad su i jedan i drugi bili mladi, zapisao njegov prijatelj, poznati psihoanalitičar Dušan Kosović:
"Kad radoznalost prestaje, starost nastaje". Sudeći po radoznalosti i znatiželjnosti koju ispoljava, po tome što još stvara, Mijo Mijušković očigledno još ne priznaje starost i ne veruje u neumitnost prolaznosti.
Skulptura je doživljaj
Mijo Mijušković je pričao kako je godinama putujući po Crnoj Gori i drugim krajevima širio vidike, upoznavao i otkrivao lepotu, bogatstvo i složenost prirode, pokušavajući da na svoj način izrazi tu lepotu i ono što oseća pri susretu sa njom.
- Obilazio sam i muzeje i galerije po svijetu, proučavao Đakometija, Brankušija i Mura, etrursku i afričku umjetnost i klasičnu skulpturu, ali sam uvijek dolazio do zaključka da se mogu izražavati na pravi način samo onako kako sam osjećam. Tada čovjek radi sa voljom i ne osjeća teret kad tako radi - veli Mijušković. - Ja ne robujem šemama i planovima. Skulptura je doživljaj, a on se ne može predvidjeti. Počnem u zanosu i dok radim ja sam nesvjestan ishoda...
