Rat i mir kapetana Amira Reka (2): Znao sam samo za ljude i neljude
Todor Pejović, eno ga još živ, sa suprugom Stanom, živi sada u Gudelju, kazuje dalje Amir Reko - i nikad nije zaboravio kako je postupio njegov otac. I danas smo mi komšije i prijatelji. I ne samo s njima, nego i sa svima ostalima, uprkos svemu što se u Gudelju desilo u ovom poslednjem nesrećnom ratu, jer mi koji smo preživjeli dobro znamo da za to niko od naših komšija Srba iz Gudelja nije kriv.
Akademija životna želja
Ja sam osnovnu školu završio u Ustikolini i svaki dan odozgo iz sela pješačio šest kilometara u jednom i šest u drugom pravcu. Naravno, uvijek zajedno sa komšijama Srbima i ne pamtim da smo se ikad, ni kao đeca, kao đaci, nešto posvadili. Svi smo bili sirotinja i svi maštali o nekom boljem i bogatijem životu. Sjećam se, moja pokojna majka bi jeseni natovarila na konja dva sepeta jabuka i potjerala do sedam kilometara udaljene Foče, prodala i kupila mi knjige. A već kad sam dobio i đačku torbu sa imenima Mirka i Slavka, legendarnih junaka iz partizanske priče, nije me bilo srećnijeg na svijetu.
Ja, u stvari, nijesam osjećao niti znao za nekakve razlike i potpuno mi bilo svejedno s kim ću biti u društvi kad igramo fudbal, košarku, odbojku, dok putujemo do škole ili natrag. Potpuno mi bilo prirodno to što je moja majka napravila istovjetnu mazu meni i mojim drugovima Zoranu, Slavku Dragoslavu..., a isto tako sam se i ja ponašao i bio čašćen u njihovim kućama. Sve mi to bilo potpuno prirodno i normalno.
Ja sam poslije završio srednju školu u Sarajevu. Bio sam dobar i primjeran đak, među najboljima, i odlučio sam da upišem Vojnu akademiju kopnene vojske - to je bila moja životna želja. Prošao sam sve testove i primili me kao odličnog đaka. Nikad neću zaboraviti veliko veselje koje je tada napravio moj otac na kojem se, naravno, okupilo svo selo i potpuno sam siguran da su se tome svi jednako radovali.
Maštanje o Drini
Nikad, inače, neću zaboraviti ta sijela i veselja u selu kad bi se ženili ili udavali, kad je ko praćen u vojsku - kako smo se tada okupljali i zajednički radovali kao da smo bili jedna kuća. Zbog svega toga mi je danas još i teže kad se samo sjetim tih srećnih vremena i kako se to odjednom, u trenu, sve srušilo i preokrenulo, a još teže mi je što znam da je sve išlo mimo naše volje i želje.
Kod mene je to možda sve i za nijansu naglašenije zbog moje majke koja je odrastala i stasavala u sličnoj atmosferi, u mješovitoj sredini u kojoj se takođe skladno živjelo, pa je ona tu ljubav i poštovanje dodatno prenosila na nas i uvijek nas učila da postoje samo ljudi i neljudi i da nikad ne treba gledati šta je čovjeku na glavi već šta mu je u glavi. Ja sam to, čini mi se, shvatio nekako još dublje i snažnije jer sam po prirodi bio znatiželjniji, od djetinjstva imao neke svoje vizije koje su daleko prevazilazile sve te okvire i ograde.
Recimo, ja sam poslije škole morao da čuvam kravu i onda sam uvijek maštao, gledajući Drinu odozgo iz brda: Bože, hoću li ja ikad prekročiti tu ćudljivu i opasnu vodu, hoću li ikad preći na drugu obalu i upoznati taj zagonetni daleki svijet. Ti moji snovi, ta maštanja, nikad me nijesu napuštali, nikad ih nijesam zaboravljao, šta god sam radio, gdje god sam stizao, kakve god sam uspjehe postizao, do kojih god sam vrhunaca dopirao - nikad nijesam zaboravljao tu moju kravu, tu zagledanost u daleka tamna i nepoznata brda iza kojih bitiše neki drugi, neki možda bolji i bogatiji svijet.
Ja sam, dakle, završio Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu 1983. godine, 39. klasa pješadije. Nije da se hvalim, ali sam bio jedan od najboljih u klasi. Dobio sam raspored u Podgoricu, a odatle su me uputili u Pljevlja.
Vrbovanje za Tuđmanove zenge
Početkom 1990. godine prekomandovan sam u Bitolj. Bio je to jedan motorizovani bataljon u kojem sam ja bio komandir jedne od tri čete. Ostalim dvijema su komandovali jedan Slovenac i jedan Hrvat.
I onda je počelo zlo. Počela je da se ljulja ta velika kula zvana Jugoslavija. Bilo mi je veoma teško zbog toga i kad je počelo sve ono u Sloveniji, ja sam se javljao da kao dobrovoljac idem tamo, bio spreman da branim Jugoslaviju do poslednje kapi krvi. Bio sam zaista istinski patriota spreman i da poginem za tu Jugoslaviju.
Jugosloven
Za desetak godina službe u JNA, Amir Reko je prošao gotovo celu Jugoslaviju, od Novog Mesta u Sloveniji preko Gospića u Hrvatskoj, Podgorice i Pljevalja u Crnoj Gori, do Bitolja u Makedoniji i Zaječara u Srbiji, i nije ni čudo što je toliko bio opijen jugoslovenstvom.
Kako su događaji odmicali postajalo je sve teže, pogotovu nama oficirima. Ređali su se događaji koje nijesmo mogli da razumijemo niti na njih utičemo, da ih objasnimo vojnicima, a iz dana u dan je postajalo sve očiglednije da se sve nezaustavljivo raspada i ruši. Počeo je svako da gleda kud će i kako će. Neki Hrvati su me otvoreno počeli pitati šta čekam, što se nekud ne sklanjam i nijesu krili da su spremni da se vrate u Hrvatsku i stupe u Tuđmanovu vojsku, u te zenge, kako li su se zvali.
