Rat i mir kapetana Amira Reka (1): Delili smo i čašu vode
Gudelj i Bučje su nazivi dva sela u dolini Drine. Obešena visoko na strmim padinama desne obale hirovite reke. Gudelj šest-sedam kilometara od Foče ka Goraždu, Bučje toliko od Goražda ka Višegradu.
Na prvi pogled odozdo sa obale Drine, liče jedno na drugo. Na sve manjim livadama, na kojima se više ne zna gde završavaju šumarci, a gde počinju rodni, ali oronuli voćnjaci, primećuje se tek gdekoji krov. Više je kućišta, koja se izdaleka odavno ne vide - zaklonilo ih šipražje, trnjaci i burjan, sigurni biljezi da tu ljudske ruke odavno nema.
Ukršteni putevi
I sudbine im slične, slika i prilika mnogih sela u Bosni i Hercegovini, u svim krajevima preko kojih je devedesetih godina prošlog veka protutnjio rat. I jedno i drugo do rata, od iskona bilo je pola muslimansko, pola srpsko. Danas u Gudelju nema uva muslimanskog, u Bučju uva srpskog, a po napuštenim i zapuštenim kućištima i imanjima reklo bi se da ih skoro neće ni biti.
Pre bi se, čini se, moglo desiti da se uskoro odsele i oni retki koji se još veju u tim selima, uglavnom iznemogli i ojađeni starci i nejač, koliko nemoćna, još više nevoljna da obnavlja život na okrvavljenim razvalinama i pustolinama.
Priča koja sledi prati uglavnom sudbinu dva čoveka gotovo identičnih godina, Amira Reka, Muslimana iz Gudelja i Milivoja Čarapića, Srbina iz Bučja. Kako je rat, to najbezumnije i najtragičnije stanje u koje čovek može zapasti, povezao ova dva sela, ukrstio puteve ova dva čoveka.
U suštini, to je još jedna priča o Bosni, večitom "tamnom vilajetu", u kojem su ratovi od pamtiveka ostavljali posebno duboke tragove, jer se ovde očigledno nikad nije zatrlo seme bezumnih i bezdušnih, onih veštih i mržnjom zatrovanih, uvek spremnih i spretnih da zavade i rat iskoriste za svoje interese - onih koji su nicali i stasavali ovde, ali i onih koji su sa svojim poganim, zlotvorskim namerama i ciljevima dolazili sa strane.
Ipak, ovo je priča koja budi nadu u bolje, vraća veru u ljudskost i ljude, u ono najplemenitije u njima - u ljubav kao jedinu sigurnu branu i protivtežu mržnji i pakosti.
Ugledan biznismen
- Ja sam ovaj svijet ugledao u fočanskoj bolnici 27. decembra 1963. godine - počinje svoju storiju Amir Reko, pedeset četvorogodišnja ljudina plemenitog lika i glasa, nekadašnji kapetan Jugoslovenske narodne armije, potom i komandant 43. drinske muslimanske brigade u opsednutom Goraždu, sada ugledni i poznati biznismen i poslovni čovek iz Sarajeva, sa kojim sam se nedavno sreo na terasi jednog fočanskog lokala na desnoj obali Drine.
- Odrastao sam u selu Gudelj, za mene najlepšem mjestu na svijetu. To ti je od Foče sedam kilometara niz Drinu prema Goraždu, pa odatle još jedan kilometar uzbrdo, na desnoj obali. Selo strmo i jedva pristupačno, ali svejedno, za mene nema ljepšeg pod suncem.
Tu su živjeli moji roditelji, otac Aziz i majka Aziza, rodom od Pandža iz Srenetića - to je još dalje, gore u brdima. Imam i četiri godine mlađeg brata Samira, i on je Bogu hvala živ, ima porodicu i živi u Ustikolini, a kod njega sada živi i naš već dobrano ostarjeli otac.
Vazda štitili jedni druge
Selo je bilo pola srpsko, pola muslimansko. Tačnije, bilo pet muslimanskih porodica, sve moji rođaci i bratstvenici Reke, i sedam srpskih - jedna kuća Kulića, a ostalo Pejovići.
Od davnina bilo tako. Živjeli u bratskoj slozi i ljubavi, ispomagali se i držali i u volji i u nevolji, i nikad niko niti je pitao ko se kako Bogu moli, niti je to kome smetalo. Ti odnosi su građeni i na njih se pazilo od pamtivijeka. Dijelili smo i čašu vode o moglo je doći do spora i međusobne zavađe između Muslimana ili Srba ponaosob, ali nikad između jednih i drugih i nikad na vjerskoj osnovi. Bilo i prije ratova i zla, ali nikad nikome nije pošlo za rukom da nas zavadi i podijeli po tom najosjetljivijem šavu.
Bilo je tako čak i u Drugom svjetskom ratu - Muslimani štitili Srbe kad bi naišli Talijani, ustaše, ili kakva druga formacija koja je prijetila da im naudi, a Srbi opet nijesu dali na komšije i prijatelje, ako bi naišli četnici. Nikad, recimo, ni moj otac, ni ja, niti iko moj, dok je od nas traga i pomena, ne možemo i nećemo zaboraviti postupak našeg prvog komšije Laza Pejovića, nesumnjivo u tom času najuglednijeg i najuticajnijeg čovjeka u selu, ne samo među Srbima - Pejovićima.
Prezime
Nijesam, nažalost, još utvrdio porijeklo mog prezimena, kako je i gdje je nastalo i otkud su se i kad moji doselili u Gudelj. Saznao sam da Reka ima još i u Podgorici i koliko znam nigdje više na prostorima bivše Jugoslavije. Imam veliku želju, i nadam se da ću je i ispuniti, da se jednog dana i time pozabavim, da utvrdim ko smo i odakle smo, da li imamo rodbinske veze sa Rekama iz Podgorice i da li oni, možda nešto više znaju o svom porijeklu.
Negdje 1942. ili početkom 1943. godine, banuli u selo četnici i počeli redom da zlostavljaju i pljačkaju Muslimane. Lazo čuje vrisku i zapomaganje u našoj ni sto koraka udaljenoj kući - eto, dijelio nas praktično samo jedan izvor - dotrči i zatekne četnika, zlostavlja moju nenu, očevu majku Hatidžu, podnio joj cijev pod grlo i traži dukate. Lazo potegne pušku i ubije ga na pragu. E, poslije kad su došli po Laza da ga vode u zarobljeništvo - priča se da je i završio u nekom njemačkom logoru - svoje dvoje djece, Todora i Bosu, nije ostavio u amanet Srbima, rođacima i komšijama, nego mojoj neni.
