Ostroška zagonetka - blago Karađorđevića (9): Svetac čuva blago
Kada je sav teret spasavanja i čuvanja blaga ostavljenog u Ostrogu pao na pleća već vremešnog igumana Leontija Mitrovića, on je tajnu najpre poverio profesoru Andriji Koprivici i dogovorio se sa njim da sve pokušaju sakriti. Pošto to nisu mogli učiniti sami, odlučili su da uključe i kafedžiju Petra Koprivicu i manastirskog šumara Ljuba Krulja. Leontije je "vrbovao" Koprivicu, a Andrija Krulja.
NOĆNA AKCIJA
"Zaverenici" su posao obavili u gluvo doba noći, 23. aprila 1941. godine, samo dva dana pre nego što su u Ostrog hrupili gestapovci, a na četiri mesta su sakrili i zakopali samo deo dvorskog blaga.
Prošle su četiri ratne godine. Ratna dejstva još su trajala kad je Andrija Koprivica, 25. aprila 1945, banuo na Cetinje i Blažu Jovanoviću, sekretaru Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru i Boku, poverio veliku tajnu. U policijskom dosijeu Leontija Mitrovića čuva se posebno izdvojen deo izjave Petra Koprivice date 29. avgusta 1952, koji se odnosi upravo na odluku da se zakopano zlato prijavi. Ispričao je Petar Koprivica islednicima: "Negdje aprila mjeseca 1945. godine rekao mi je Leontije da je kod njega dolazio neki čovjek, koliko mi se čini iz Beograda, pa ga je raspitivao o sakrivenom zlatu. Prosto, tom prilikom je htio da se konsultujemo šta da radimo.
Kako je o svemu tome bio upoznat Andrija Koprivica, bez njega nijesmo mogli ništa uraditi. On je tada bio predsjednik SNO u Nikšiću. Pozvali smo ga jednog dana, to jest odmah i to po mojem djetetu sam mu pismo poslao u kojem sam mu rekao ukratko o čemu se radi i naglasio da neizostavno dođe."
Andrija Koprivica je brzo došao i sastao se u Ostrogu sa Petrom i Leontijem. Složili su se da zlato treba odmah prijaviti organima vlasti i Andrija je istog časa krenuo na Cetinje: "Poslije dan-dva došao je u toku jedne noći sa Savom Brkovićem, Radomirom Stanišićem i Boškom Radonjićem, dok ostale nijesam poznavao. Koliko su zlata pronašli nije mi poznato, samo znam da su zlato našli na sva četiri mjesta gdje je bilo zakopano. Ja sam lično otkopavao sanduk koji sam prvo bio sklonio u podrumu kuće, a zatim u blizini hana i predao sam ga u cjelini", tvrdio je Petar Koprivica.
Mada su Andrija i Petar Koprivica, iguman Leontije i Ljubo Krulj zvanično slavljeni i njihova predaja zlata tumačena kao patrotski čin, policija je izgleda već tada sumnjala da prijavljivanje i predaja blaga nadležnim državnim organima nije bilo dragovoljno, a da su Petar Koprivica i iguman Leontije tada, tobož, nagovarali Andriju Koprivicu da nešto blaga ostave i za sebe. Oni su to izričito negirali i tvrdili da Andrija Koprivica nije imao pojma ni o zlatu koje će kasnije kod njih biti pronađeno. Tako u već citiranom zapisniku o njegovom saslušanju 29. jula 1952. godine, Petar Koprivica o tome kaže: "Napominjem da u prisustvu Andrijinom nije bilo ni riječi o skrivanju zlata, ali smo se ja i Leontije zdogovorili da ne prijavljujemo ono zlato koje sam ja prenio i sklonio iz Gornjeg manastira, a o čemu, u stvari, Andrija nije znao. U stvari, tako je i bilo, pa je to zlato ostalo prikriveno od organa vlasti i na raspolaganje meni i starješini manastira Leontiju Mitroviću."
Đurišić preti smrćuIguman Leontije Mitrović je u pismu upućenom "Upravi kraljevih dobara" krajem juna 1945. podrobno objasnio kako je Pavlu Đurišiću tokom rata dao sanduk zlata: "2. avgusta pr. godine, tj. g. 1944, a tada sam već bio vraćen u manastir (povratak iz internacije, prim. B. S.), došao je k meni sa četnicima Pavle Jurišić (u pitanju je svakako Pavle Đurišić, prim. B. S.), čet. vojvoda, i zatražio pod pretnjom smrti, da mu se preda sanduk sa zlatnim novcem. Pri takvim okolnostima, ja sam mu pokazao mesto gde je bio ukopan jedan sanduk i on je to sa svojim ljudima raskopao i sanduk sa novcem odneo. On je to izvršio, a za koje su vreme njegovi četnici vodili borbu sa partizanima..." |
Sve ovo je zatim istražnim organima potvrdio i Andrija Koprivica. U toj izjavi je, međutim, zanimljiva njegova opaska da je tokom otkopavanja blaga u Ostrogu zapazio da je u skrovištu, u kojem je bilo i zlatno posuđe, bilo manje zlatnog novca nego što ga je bilo one aprilske noći 1941. godine. Koprivica tvrdi da je tada i pitao Leontija Mitrovića da li je tu neko nešto dirao tokom četiri ratne godine. On mu je, kako tvrdi Andrija Koprivica, kazao da je četnicima, odnosno Pavlu Đurišiću ili Blažu Đukanoviću dao jedan sanduk zlata, ali se nije mogao setiti koje je to godine bilo. Andrija Koprivica dalje tvrdi da mu je Savo Brković tada rekao da povremeno svrati u Ostrog i pokuša proveriti da li su Petar i Leontije prijavili cijelo zlato. Koprivica o tome piše i u svojoj knjizi "U Ostrogu sačuvano zlato".
Naime, tri dana pošto je blago iz Ostroga prevezeno na Cetinje, pošto je prazna kasa nove jugoslovenske države u povoju tako iznenada dobrano pripunjena, Andrija Koprivica je na povratku u Nikšić ponovo svratio do Ostroga da na miru porazgovara sa Leontijem Mitrovićem. Ono što mu je Mitrović tom prilikom ispričao dodatno potvrđuje rešenost starog igumana da mu ni tada ne otkrije celu istinu, da on i Petar Korpivica kriju još zlata: - Onog dana kad su gestapovci poveli patrijarha, tebe i Dušana, naglasio si mi s posebnim ogorčenjem da su ponijeli sve i iz Gornjeg manastira. Zato me interesuje da li je tamo bilo sakriveno nešto sem onoga što si mi rekao? - pitao je Koprivica.
Četiri godine ćutnjeNiko od "zaverenika" tokom celog rata nije odao tajnu, iako su postojale velike i brojne opasnosti da sve bude provaljeno. Leontije Mitrović se, izgleda, najviše plašio nazlobrzog komandanta dvorske žandarmerije Jezdimira Dangića, a ne manje su bili opasni i drugi dvorski oficiri i agenti u civilu koji su tih aprilskih dana 1941. budno pratili kud se nosi blago sa dvora i iz državnih trezora. |
- Jeste, oko deset-dvanaest sanduka osrednje veličine i nekoliko umjetničkih slika koje su bile uvijene u rolnu. - Ko je donio te stvari u Gornji manastir? - Upravnik dvora sa grupom oficira. - Je li ti nešto rekao o sadržini sanduka i te rolne? - Samo mi je šapnuo da se u sanducima nalaze najdragocjenije dvorske stvari, a u rolni umjetničke slike od ogromne umjetničke vrijednosti. - Gdje ste sklonili te stvari? - Slike ispod ćivota Svetog Vasilija, a sanduke na nekoliko najskrovitijih mjesta. - Zašto mi nijesi rekao i za te dragocjenosti istovremeno kad si mi rekao za one koje su bile u Donjem manastiru? - Bio sam ubijeđen da se oni zlikovci neće zavlačiti ispod ćivota svetog Vasilija i skrnaviti manastir u kojem vjekovima počiva naš popularni svetitelj. A i da sam ti rekao, kao što i sam dobro znaš, ništa ne bismo bili u stanju da uradimo, pošto nijesmo imali vremena. Jedva smo uspjeli da učinimo i ono što smo učinili...
SVEDOK PLJAČKE
- Da li si po povratku iz internacije provjeravao da li su sve ponijeli? - Nije mi trebalo provjeravati. Dok su me držali na kiši, mojim sam očima vidio kad su sanduke i slike iz Gornjeg manastira pretovarili iz putničkih kola u teretna koja su stajala pred magacinom. Zato sam ti s puno tuge i ogorčenja i naglasio pljačku iz Gornjeg manastira. - Šteta! Ogromna šteta! Sigurno se u sanducima nalazilo dosta predmeta od velike istorijske i umjetničke vrijednosti. Da li ti je upravnik dvora bar nešto određenije rekao o kakvim se stvarima radilo, možda bi smo na osnovu toga i to blago mogli tražiti od Njemaca da nam ga vrate. - Veliko je pitanje, moj Andrija, da li će nam vratiti i ono na što se možemo zakleti da su ponijeli, a kamoli za ono što ne znamo! - bolno reče Leontije".
