Sveti Vasilije, spasi Srbiju!
Posmrtni ostaci poslednjeg jugoslovenskog kralja Petra Drugog Karađorđevića stigli su u Srbiju, koju je pred naletom nacista napustio u aprilu 1941. Objavljujemo svedočenja o tome kako je vladar sa nepunih 18 godina proveo poslednje dane u otadžbini na čije tlo za života nikad više nije kročio.
Tek što se tog krvavog 6. aprila 1941. godine, nakon prvog naleta nemačkih bombardera, malo slegla prašina i detonacije teških bombi nadjačao plač i jauk ranjenih i izbezumljenih Beograđana koji su bezglavo nekud bežali između ruševina, počeli su i bežanija i rasulo i jugoslovenske vlade i mladog kralja Petra Drugog Karađorđevića sa njegovom svitom. U panici, bez pravog plana i cilja - samo što dalje od Beograda i linija fronta, koje su se vrtoglavom brzinom pomerale od granica ka unutrašnjosti zemlje.
NERED I ZBRKA
Vlada je odstupala jednim, kralj i njegova kamarila drugim pravcem. Sedmog dana, u nedelju, 13. aprila, jugoslovenska Vlada bez, već odbeglih, prvog potpredsednika dr Ivana Mačeka i ministra Ivana Andresa, odnosno u bombardovanju Beograda poginulog dr Franja Kulovca, održala je na Palama, u sali Doma časnih sestara, svoju poslednju sednicu. Osnovni zaključak je bio da ministri ujutro po zori otputuju sa Pala u Nikšić, kao zadnju stanicu i uporište pred najezdom okupatora.
Ratna prestonicaOstrog je, pored Banje Koviljače i Vrnjačke Banje, odmah posle Prvog svetskog rata i stvaranja Jugoslavije bio određen kao jedna od mogućih ratnih prestonica. Po kazivanju Leontija Mitrovića, on je već 1923. godine, u najvećoj tajnosti, od Ministarstva jugoslovenske vojske i mornarice dobio novac da uredi i osposobi Ostrog za sedište Vrhovne komande. Radovi su trajali pune tri godine, ali Ostrog nikada nije stavljen u funkciju koja mu je tada bila namenjena. Pod ostroške grede, istina, jeste tih aprilskih dana stigao mladi kralj i sva dvorska svita, pratnja i komora, sjatilo se oko tri stotine automobila i zaprežnih vozila - jedino nije bilo Vrhovne komande... |
Tog dana, upravo dok je Vlada zasedala na Palama, kralj Petar je prispeo u Ostrog, odavno već predviđen i pripremljen za moguću ratnu prestonicu. Andrija Koprivica u svojoj knjizi "U Ostrogu sačuvano zlato" zabeležio je o tome kazivanje tadašnjeg igumana ostroškog manastira Leontija Mitrovića:
"Trinaestog aprila, negdje iza podne, prispio je kralj Petar sa svojom ljubavnicom Doli Najdanović, generalom Draganom Mirkovićem, upravnikom dvora, s nekoliko ministara, ađutanata, ordonanasa i čitavom bulumentom agenata i žandarma...
- Kako su se ponašali?
- U prošlom svjetskom ratu imao sam prilike da vidim mnogo nereda i zbrke, ali što sam vidio dok je kralj ovdje boravio, nadmašilo je sve što sam dosad vidio.
- Po čemu?
- Po svemu! Počev od kralja pa do posljednjeg žandarma nije se znalo ko je od njih vrtoglaviji. Iz njihovog ponašanja i riječi, na svakom koraku i pri svakom susretu izbijala je zapanjujuća lakomislenost. I što je najgore, tu se nije znalo ko se luđe i sebičnije ponaša. Niko od njih nije vodio računa što se zemlja nalazi u plamenu, što je gaze, prljaju i pljačkaju fašističke horde..."
Patrijarh nije hteo da bežiPatrijarh srpski Gavrilo Dožić odbio je poziv kralja Petra Drugog da sa njim krene u egzil. Ostao je u Ostrogu, gde će desetak dana kasnije po njega doći specijalna nemačka jedinica, uhapsiti ga i odvesti u zarobljeništvo. Tamnovaće sve do kraja rata, čak i u zloglasnim nemačkim logorima smrti. U "Spomenici" manastira Ostrog je, inače, ostala zapisana i njegova čuvena molitva: |
VEZENI JASTUCI
Jedan od neposrednih svedoka tih burnih ostroških dana bio je odavno već pokojni, iguman Serafim Kašić, dugogodišnji smerni službenik ovog svetilišta, a potom i njegov upravitelj. On je iz rodnog Žitnića kod Drniša došao u Ostrog tri godine pre Drugog svetskog rata kao 14-godišnji dečak da uči monašku školu:
- Upravitelj manastira - kazivao je iguman Serafim potpisniku ovih redaka 1986. godine - tada je bio izuzetno popularan i kod naroda omiljeni arhimandrit Leontije Mitrović, a čuvar ćivota svetog Vasilija iguman Gerasim Čečur. Jednoga dana, koliko se sjećam bilo je to 13. aprila 1941, banu u Gornji manastir arhimandrit Leontije. Dođe nekako izjutra, ozbiljan i vidno uzbuđen: "A, đeco, sivi sokolovi, da se isprazne i lijepo očiste i namjeste one tri sobe u manastiru, imaćemo noćas na konaku stidne goste"...
- Niko, naravno, ne smije ni pitati ko su gosti. Razletjeli se mi, ribamo podove, čistimo i uređujemo. U neko doba neko na kolima zaprežnim odozdo od Donjeg manastira doveze krevete na šušte i lijepe, nove dušeke i posteljinu. U sve tri sobe, a one su jedna iznad druge, namjestismo po jedan krevet. Leontije stalno nadzire i naređuje šta i kako valja namjestiti. Najljepši krevet, sa onim finim mesinganim uzglavnicama, i posteljinu sa vezenim jastucima i čipkanim čaršavima u onu srednju sobu. Kad pred veče sve bi gotovo, Leontije nas prizva i okupi: "E, sad, đeco, idite te obucite najljepše i najnovije odežde jer će nam noćas na konak stići naš presvijetli kralj. Ratni požar nagnao sokola da spas potraži u ovim gredama i ovom svetom hramu"...
- Za čas sam zaboravio umor i neka silna i neopisiva radost me ispunila i ponijela do neba, a u sebi sam ponavljao molitvu: fala ti, Bože, i sveti Vasilije Ostroški, kad mene grešnog raba božjega udostojiste da stisnem i cjelivam ruku presvijetloga kralja našega... Uveliko je bila odmakla noć, karamlučna, ali topla i prijatna, prava proljećna, kad se dolje kod Donjeg manastira ukazaše dva svijetla i zaputiše ka Gornjem manastiru: "Evo ga", uzbuđeno reče Leontije i poče da nas raspoređuje gdje će ko da čeka. Mene ostavi na samim ulaznim vratima u predvorje manastira, ostale redom, a on sam uđe u ćivot...
Bogorodici ukrali draguljeOd svega što je od propadanja i pljačke sačuvao iguman Leontije najvrednije su ipak tri najveće hrišćanske svetinje koje su mu takođe bile poverene na čuvanje - ruka svetog Jovana Krstitelja, čestica Časnog krsta i ikona svete Bogorodice Filermoske - blago nemerljive vrednosti, koje je sa ruskog carskog dvora dobio na dar kralj Aleksandar Prvi Karađorđeviću znak zahvalnosti za njegov odnos i pomoć ruskoj belogardejskoj emigraciji posle Oktobarske revolucije. Svetinje, prvenstveno ikona Bogorodice Filermoske, kasnije su oskrnavljene i opljačkane dok su se nalazile u trezoru crnogorske policije i ni do danas, recimo, nije utvrđeno ko je sa nje ukrao najdragoceniji ukras - centralni safir iz đerdana. |
VEST O KAPITULACIJI
- Dok su se ona dva svijetla odozdo, serpentinama uz strmu, šumovitu padinu, sporo približavala, ja sam stalno pokušavao da zamislim kako li to izgleda kralj i vježbao kako ću mu se što smjernije pokloniti. Prvi prispje krupan čovjek u uniformi. Drži baterijsku lampu u ruci i ne mogu mu čisto vidjeti lice. Prilazi nekako nepovjerljivo, mjeri me od glave do peta i onda tiho pita: "A, gde ti je otac Leontije"? Dok objašnjavam da on čeka pored svetih mošti Svetitelja, ispred mene minu sitna prilika u svijetlom mantilu i sa velikim kačketom na glavi. Minu bez riječi i naklona, a ja u čudu ne uspjeh ruku pružiti ni onom drugom pratiocu sa svijetlom koji se uljudno pozdravi i spomenu Boga...
- Znao sam da je kralj mlad, ali mi ni u snu nije bilo da je tako sitan i upotan, a pogotovu ne da se ne umije uljudno pozdraviti i ruku čovjeku pružiti...
Ljubavnica ne može u svetinjuMlađanog kralja i njegovu pratnju u Ostrogu je dočekao patrijarh srpski Gavrilo Dožić, koji je, takođe bežeći iz Beograda pred okupatorima, stigao koji dan ranije. Po kazivanju igumana Leontija, koje je zabeležio Andrija Koprivica, patrijarh je oštro zamerio kralju zato što je poveo ljubavnicu i rekao mu da za nju nema mesta pod krovom ove svetinje. Doli Najdanović odmah je otpraćena u Nikšić, gde će sutradan pokušati da se ukrca u kraljev avion, ali je u tome onemogućena i ona se kasnije nekako vratila u Beograd.
Nestala i krunaU Ostrog su tih dana dopremljene i ogromne količine dvorskog i državnog blaga, papirnog i zlatnog novca, zlata u polugama i svakovrsnih drugih dragocenosti. Najveći deo toga je predat patrijarhu Dožiću, odnosno poveren na čuvanje igumanu Leontiju. Gro zlata, po nekim verodostojnim podacima više od 10 tona, odneli su Nemci, a naročito Italijani. Iguman Leontije i četvorica njegovih poverljivih ljudi su ipak uspeli da sačuvaju dvorske dragocenosti (jedino se ne zna šta je bilo sa kraljevskom krunom) i oko 600 kilograma zlata koje će prijaviti vlastima odmah po oslobođenju zemlje i to će biti prva rezerva zlata u novoformiranoj jugoslovenskoj banci. |
Još dok je kralj sa pratiocima bio u ćivotu, oko manastira je zagušila vojska. Nas su sve preselili i smjestili u konak ispred manastira, čak i igumana Čečura i arhimandrita Leontija. Ujutro mi poranili na jutarnju molitvu, ali nas na ulazu dočeka straža: "Neka, preskočite jutros zvona i molitve, oprostiće Bog i sveti Vasilije, da ne probudite njegovu svetlost kralja"...
- Vratismo se natrag u konak i ne izlazimo više negdje do osam-devet sati. Onda mene kao najmlađeg poslaše da donesem vode. Izađem bojažljivo i odmah vidim da nema straže na kapiji ispred manastira. Nema ni vojnika nigđe okolo. Uđem polako unutra. Ne čuje se niko. Ispenjem se na vrh prstiju do prve sobe - ona prazna. Tako i ostale, zijaju otvorena vrata, a unutra nigdje nikoga. Na stočiću u sobi u kojoj je spavao kralj otvorena "spomenica" i u njoj dosta nevješto, osnovačkim rukopisom napisano, zapamtio sam svaku riječ: "Slava Ti i milost, Sveti Vasilije. U ovim teškim danima pomozi mojoj junačkoj vojsci i mome ljubljenom narodu. Petar". Tek mnogo kasnije saznali smo da su oni, izgleda, imali radio stanicu i da su obaviješteni da je vojska pred kapitulacijom. Zato su tako na trku, kriomice, otišli iz Ostroga kako bi ugrabili da bezbjedno uzlete sa Kapinog polja kod Nikšića.
Desilo se to 14. aprila 1941. godine oko podne. Tog istog dana u Ostrog je stigao i predsednik Vlade, general Dušan Simović, a ministri i njihove porodice hitali su kolima od Pala prema Nikšiću, gde su pristizali gotovo do ponoći i smeštani u prostorije poljoprivredne škole na periferiji grada. Sutradan je počela i njihova evakuacija koja je trajala dva dana.
