Priča Vojislava Šešelja (2): Hajka na jeretika
Vojislav Šešelj se našao na sudu i zbog ovakvih reči: "Izmišljene su nove nacije, i ljudi nateravani da se izjašnjavaju kao njihovi pripadnici, kako Srbi ne bi predstavljali u statistikama apsolutnu većinu jugoslovenskog stanovništva"
Vojislav Šešelj je 1984. prvi put uhapšen, pošto su mu, kako je kasnije govorio, Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i Stane Dolanc režirali politički proces, i na osnovu jednog njegovog neobjavljenog rukopisa i izjava trojice lažnih svedoka o njegovim ideološkim pogledima i političkim stavovima, osudili na osam godina zatvora.
U ime naroda
Presuda je glasila: "U ime naroda! Okružni sud u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija ovog suda Potparić Milorada, kao predsjednika vijeća, Tomić Trpimira kao člana vijeća, te sudija porotnika Đorđević Jezdimira, Džomba Luke i Vladičić Save, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Špiljak Vesne, u krivičnom predmetu protiv Šešelj Vojislava, zbog krivičnog djela iz člana 114 Krivičnog zakona SFRJ, nakon održanog usmenog i javnog pretresa u prisutnosti optuženog i njegovih branilaca Radović Zdravka, advokata iz Sarajeva i Popović Srđe, advokata iz Beograda, te zamjenika Okružnog javnog tužilaštva u Sarajevu Jovanović Vere, dana 9.07.1984. godine, donio je i javno objavio presudu: Optuženi Šešelj Vojislav, zv. Vojo, sin Nikole i majke Danice rođene Misita, rođen 11. oktobra 1954. godine u Sarajevu, gdje je stalno i nastanjen u ul. Obala 27. jula, br. 91, Srbin, državljanin SFRJ, naučni saradnik Univerziteta u Sarajevu, oženjen, otac jednog djeteta, završio Pravni fakultet u Sarajevu - doktor društveno-političkih nauka, vojsku služio, bez imovine, osuđivan, kriv je što je:
U periodu od 1982. godine do mjeseca maja 1984. godine, djelujući sa anarholiberalističkih i nacionalističkih pozicija, a u namjeri pridobijanja većeg broja istomišljenika i podsticanja na zajedničku djelatnost lica, sa sličnim ili istim stavovima i idejama, upravljenim na obaranje vlasti radničke klase, podrivanje ustavom utvrđenog društveno-ekonomskog i političkog sistema, na svrgavanje organa vlasti i na razbijanje bratstva i jedinstva, te na protivustavnu promjenu federativnog uređenja zemlje, u tekstovima, te i razgovorima sa većim brojem lica isticao i navodio:
... da je Savez komunista kroz čitavu istoriju pokazao da ne može tolerisati nikakvu demokratsku raspravu ni u svojim redovima, ni u društvu, ne dopuštajući pri tome ni slobodu misli, da je svoju prevlast Partija obezbjeđivala demagoškim pozivanjem na zastupništvo istorijskih i dnevno-političkih interesa radničke klase, radeći u praksi najviše upravo protiv tih interesa, da se zbog toga proletarijat mora otrgnuti iz "smrtnog zagrljaja svoje nabijeđene avangarde", da "Jugoslavija danas objektivno nije socijalistička zemlja".
Tačnije, ona je to samo deklarativno, po zvaničnom državnom nazivu, da ono što danas imamo "je bilo skupo plaćena iluzija našeg mudrog političkog rukovodstva", da su Savez komunista i njegova rukovodeća struktura glavni krivac za današnju situaciju, zbog čega ne mogu biti subjekt preovladavanja kriza, da se "samoupravljanje pokazalo kroz tridesetogodišnju bezuspješnu praktičnu realizaciju kao potpuno neprimjeren i prevaziđen teoretski i ideološki koncept", da je to u stvari "na brzinu iskonstruisana i lažna alternativa staljinizmu, koja staljinizam samo na riječima negira i odbacuje, da bi ga u nešto redukovanijoj i izmijenjenoj varijanti zadržala u unutrašnjim političkim odnosima", te da je ono "maska za stvarnu vladavinu birokratskih monopola, u hipokriziji nepremostivog raskoraka između proklamovanog i stvarnog, da naš sistem nije siguran u sebe, ni u opravdanost onoga što provodi, da sve koji mu protivurječe naziva kontrarevolucionarima i društvenim neprijateljima, podvrgava sistematskim progonima i šikaniranju, da je došlo do potpune dezintegracije Jugoslavije i njene svojevrsne "refeudalizacije", da su "u politici glavnu riječ vodili slavoljubivi i neobrazovani ljudi, istinski diletanti za posao i funkcije koje su obavljali", da se "jugoslovensko društvo od samog početka nalazi u permanentnoj krizi, da su pojedinci ili čitave garniture politički stradale, kako bi se našlo pokriće za glavne kreatore promašene politike i s njih skinula glavna krivica", da je "sam državni partijski vrh vlastitim primjerom podstakao trku u neopravdanom ličnom bogaćenju i rasipanju društvenih sredstava na individualni i grupni luksuz.
Nijedna kampanjska akcija na planu ispitivanja porijekla imovine nije imala šansi za uspjeh sve dok je šef države gradio rezidencije po svim krajevima Jugoslavije i živio u sjaju i raskoši, valjda još jedino dostupnim feudalnim vladarima bogatih petrolejskih zemalja", da je "vladajuća birokratija nemilosrdno razbijala sve integracione procese u Jugoslaviji, da su se "njeni velikodostojnici slijepo držali kominternovskih predrasuda (a one su tako godile njihovim nacionalističkim osjećanjima), prema Srbiji i Srbima, kao navodnim inicijatorima i nosiocima hegemonističkih težnji i pokušaja", da je koncept o izgradnji Jugoslavije na federalnom principu "srbofobijom zadojena nacionalistička elita pretvorila u sredstvo realizacije parole slaba Srbija - jaka Jugoslavija", i blagovremeno pripremala institucionalnu i političku osnovu za kasnije šovinističke poduhvate, da su teritoriju Srbije sveli na područje koje je nekada obuhvatao beogradski pašaluk, da su u tom cilju stvorili pokrajine Vojvodinu i Kosovo, "izmišljene su i nove nacije i ljudi gotovo na silu natjeravani da se izjašnjavaju kao njihovi pripadnici, kako Srbi ne bi predstavljali u zvaničnim statistikama apsolutnu većinu jugoslovenskog stanovništva", da je to prvo bio slučaj sa crnogorskom, a kasnije muslimanskom nacijom...
Tri sinje kukavice
Majka Vojislavova je u sudnici pošto je pročitana presuda njenom sinu, i dalje nemo gledala, bezglasno fiksirala svoj pogled na Voju, sestra je poluglasno ridala i plakala, dok je reka suza nezaustavljivo kvasila Vesnino lepo i namučeno lice. Tri žene, tri sirotice, kao tri sinje kukavice, ostale su neme i nepomične, ukočene i okamenjene, dok su plavci izvodili Voju iz sudnice Okružnog suda u Sarajevu.
Revoluciju ubili foteljaši
Optužnica protiv Vojislava Šešelja teretila ga je na osnovu njegovih neobjavljenih rukopisa, gde je stajalo i to, da je "jugoslovenskoj revoluciji došla glave njena sopstvena birokratija, najviše političko rukovodstvo, da ljudi koji su nas svojom nesposobnošću do guše uvalili u krizu, ne mogu biti izbavitelji iz krize", da je "Savez komunista iscrpio svoje istorijske mogućnosti i da danas predstavlja faktor regresa". |
Dakle, okrivljeni Šešelj Vojislav učinio je djelo upravljeno na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, podrivanje ustavom utvrđenog društveno-ekonomskog uređenja i društveno-političkog sistema i sistema samoupravljanja, na protivustavno svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti, razbijanje bratstva i jedinstva, narušavanje ravnopravnosti naroda i narodnosti i protivustavnu promjenu federativnog uređenja države, čime je počinio krivično djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja iz člana 114 Krivičnog zakona SFRJ, pa se za navedeno djelo primjenom člana 5 i 33 Krivičnog zakona SFRJ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina. U Sarajevu, 9.7.1984. godine."
Najređi dragulji
"Što sam tražio, to sam i dobio", zaključio je Vojislav Šešelj pošto je saslušao presudu i obrazloženje, a onda je još jednom uputio pogled prema svojima, prema supruzi Vesni, sestri Dragici i majci Danici. Hteo je da njihove likove, njihova lica, poglede, pokrete, zvuke koji su dolazili iz njihovih usta, još jednom vidi, čuje i oseti. Hteo je da te impresije, kao najređe dragulje, sakrije u dubinu svoje duše, i da ih odatle, po potrebi, vadi i koristi, kao melem, kao žiške toplote i kao utehu, u danima koji su sledili, a koji su prema izrečenoj kazni, bili brojni, dugi i tegobni..."
