Odbio da ruši Njegoša
Nedavno nakon svečanosti osveštanja novoizgrađene kapele pored velelepnog, novog hrama u Baru, replike nekadašnje Njegoševe kapele na Lovćenu, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je posthumno odlikovao Isa Mahmutovića Zlatnim likom Petra Drugog Petrovića Njegoša.
Sačuvao obraz Crne Gore
- Posthumno odlikujemo Zlatnim likom Petra Drugog, Tajnovidca Lovćenskog, Isa Mahmutovića zato što je, veran Bogu i sudnjem danu, odbio da ruši crkvu Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, sačuvavši tako svoj obraz i obraz Crne Gore - kazao je mitropolit Amfilohije, uručujući odličje Isovom sinu jedincu Ćazimu, koji je sa suprugom, Portugalkom Marijom, specijalno ovim povodom doputovao iz Francuske.
Tako je još jednom otvorena ova svetla stranica u sumornoj priči o rušenju kapele na Lovćenu, iz zaborava ispretana priča kako je ovaj Musliman, rodom iz Bistrice Bjelopoljske, pre 45 godina svojim i čojskim i junačkim postupkom "dopisao" etičku bibliju Marka Miljanova.
Stekao slavu humaniste
Iso Mahmutović nikad više nije otišao na Lovćen. Nije ni poželeo da vidi građevinu zbog koje je ostao bez posla, ali i stekao neprolaznu slavu humaniste, dobročina i bezgrešnika, zaslužio da mu se ime spominje u molitvama i pričama sve dok je ijednog kamena od lovćenske kapele u gomili koja od tada čami i nestaje u travi i zaboravu na Ivanovim Koritima.
Kad su krajem juna 1972. godine umuknule mine na Lovćenu, kad su završeni pripremni radovi za izgradnju Njegoševog mauzoleja - izgradnja prilaznog puta i proboj 125 metara dugog izlaznog tunela do Jezerskog vrha i platforme za budući spomenik genijalnom pesniku, misliocu i vladici - upravnik gradilišta Mirko Živković okupio je jednog jutra na Ivanovim Koritima brigadu radnika Opštegrađevinskog preduzeća Titograd, jednog od izvođača radova, i predočio im kakav ih delikatan posao čeka - da se sada moraju latiti samo lakog alata neophodnog da se razida i sa lovćenske kape ukloni stara kapela, Njegoševo večno počivalo.
Dok je objašnjavao kako se to mora izvesti, iz mase radnika, uglavnom Muslimana i Albanaca iz okoline Bijelog Polja, sa Kosmeta, iz Krajine kod Bara, Plava i Gusinja, oglasio se stasiti momak tridesetih godina, planinskim suncem i vetrovima opaljenog lica, sa karakterističnim meksikanskim brkovima, i mirno rekao: - Ja to neću da radim, to je svetinja i neću da ruši svetinju! Preneraženi upravnik je pokušao mirno da ga odobrovolji, objašnjavajući mu, pored ostalog, da to i nije njegova svetinja:
- Ja sam rekao: neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog! A ako je to naređenje i ako zbog toga možeš dobiti otkaz s posla? - pokušao je Živković i da pripreti i urazumi odlučnog brkajliju.
- Nema toga ko mi to može narediti, a što se tiče otkaza ne morate se mučiti, već ga imate, ja odlazim sam!
Nisu potom pomogli ni pritisci i pretnje ekipe inspektora Službe državne bezbednosti, koja je dotrčala na Ivanova Korita da ispita bundžiju Isa Mahmutovića da to nije kakva zavera i organizacija onih koji su godinama na sve načine pokušavali da spriječe rušenje kapele i kršenje predsmrtnog amaneta slavnog pesnika i prerano preminulog crnogorskog vladara - Mahmutović otišao sa Lovćena, a za njim i brigada od oko 70 onih koji su se solidarisali s njim.
Čojski čin
O ovom incidentu u to vreme nije niko smeo ni reč zucnuti, a kamoli spomenuti ime prkosnog i ponosnog gorštaka, inoverca kojeg ni novcem ni pretnjama i ucenama nisu mogli navesti da digne kramp na svetinju.
Kapela se umnožila
Iako Njegoševa kapela, kako je bilo obećano, još nije obnovljena i sazidana na Ivanovim Koritima, širom Crne Gore je, pored ove najnovije u Baru, sagrađeno još 15 takvih crkava, replika lovćenske kapele.
Našli se, naravno, posle oni koji su obavili taj grešni i nečasni posao i kapela je uklonjena sa Jezerskog vrha, a on otišao u život svojim putem, ćutke, kao da se ništa nije desilo.
Njega i njegov viteški i čojski čin gdekad spominjali samo sveštenici u molitvama svojim dok su jadikovali zbog rušenja crkvice na Lovćenu i gde koji hroničar toga vremena, ali svi brkali kad njegovo ime kad prezime i niko nije pojma imao ni ko je ni odakle bio taj hrabri i dostojanstveni čovek.
Tek 37 godina kasnije, "Vesti", odnosno potpisnik ovih redaka je sasvim slučajno saznao da je reč o Isu Mahmutoviću, da je on nedugo posle toga otišao u Francusku, da je sa suprugom Zahidom izrodio osmoro dece, sina i sedam ćerki, i da se 1999. godine iznenada razboleo i preminuo:
- Došao sam iz Francuske da bih ovim svojim činom odao poštu i poštovanje mom časnom ocu... Ponosan sam na svog oca i srećan zbog ovog odlikovanja njemu u čast - kazao je pored ostalog Ćazim Mahmutović, primajući odličje koje je zavredio njegov otac Iso.
Mučan kraj rušitelja
Kad su Iso Mahmutović i grupa Muslimana i Albanaca oko njega odbili da ruše "vlašku svetinju" na Lovćenu, oni koji su se posle njih latili tog grešnog i bogohulnog posla, a bili su, po prilici, sve sami Crnogorci - pravoslavci, vremenom su, kažu, doživeli mučan kraj. Niko od njih se nije lako rastao s dušom niti umro prirodnom smrću. Tako se još jednom obistinilo da onaj ko zlo čini zlo i dočeka...
