Odbio da ruši Njegoša

Sačuvao obraz Crne Gore

- Posthumno odlikujemo Zlatnim likom Petra Drugog, Tajnovidca Lovćenskog, Isa Mahmutovića zato što je, veran Bogu i sudnjem danu, odbio da ruši crkvu Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, sačuvavši tako svoj obraz i obraz Crne Gore - kazao je mitropolit Amfilohije, uručujući odličje Isovom sinu jedincu Ćazimu, koji je sa suprugom, Portugalkom Marijom, specijalno ovim povodom doputovao iz Francuske.

Tako je još jednom otvorena ova svetla stranica u sumornoj priči o rušenju kapele na Lovćenu, iz zaborava ispretana priča kako je ovaj Musliman, rodom iz Bistrice Bjelopoljske, pre 45 godina svojim i čojskim i junačkim postupkom "dopisao" etičku bibliju Marka Miljanova.

Kad su krajem juna 1972. godine umuknule mine na Lovćenu, kad su završeni pripremni radovi za izgradnju Njegoševog mauzoleja - izgradnja prilaznog puta i proboj 125 metara dugog izlaznog tunela do Jezerskog vrha i platforme za budući spomenik genijalnom pesniku, misliocu i vladici - upravnik gradilišta Mirko Živković okupio je jednog jutra na Ivanovim Koritima brigadu radnika Opštegrađevinskog preduzeća Titograd, jednog od izvođača radova, i predočio im kakav ih delikatan posao čeka - da se sada moraju latiti samo lakog alata neophodnog da se razida i sa lovćenske kape ukloni stara kapela, Njegoševo večno počivalo.

Dok je objašnjavao kako se to mora izvesti, iz mase radnika, uglavnom Muslimana i Albanaca iz okoline Bijelog Polja, sa Kosmeta, iz Krajine kod Bara, Plava i Gusinja, oglasio se stasiti momak tridesetih godina, planinskim suncem i vetrovima opaljenog lica, sa karakterističnim meksikanskim brkovima, i mirno rekao: - Ja to neću da radim, to je svetinja i neću da ruši svetinju! Preneraženi upravnik je pokušao mirno da ga odobrovolji, objašnjavajući mu, pored ostalog, da to i nije njegova svetinja:

- Ja sam rekao: neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog! A ako je to naređenje i ako zbog toga možeš dobiti otkaz s posla? - pokušao je Živković i da pripreti i urazumi odlučnog brkajliju.

- Nema toga ko mi to može narediti, a što se tiče otkaza ne morate se mučiti, već ga imate, ja odlazim sam!

Nisu potom pomogli ni pritisci i pretnje ekipe inspektora Službe državne bezbednosti, koja je dotrčala na Ivanova Korita da ispita bundžiju Isa Mahmutovića da to nije kakva zavera i organizacija onih koji su godinama na sve načine pokušavali da spriječe rušenje kapele i kršenje predsmrtnog amaneta slavnog pesnika i prerano preminulog crnogorskog vladara - Mahmutović otišao sa Lovćena, a za njim i brigada od oko 70 onih koji su se solidarisali s njim.

Čojski čin

O ovom incidentu u to vreme nije niko smeo ni reč zucnuti, a kamoli spomenuti ime prkosnog i ponosnog gorštaka, inoverca kojeg ni novcem ni pretnjama i ucenama nisu mogli navesti da digne kramp na svetinju.

Našli se, naravno, posle oni koji su obavili taj grešni i nečasni posao i kapela je uklonjena sa Jezerskog vrha, a on otišao u život svojim putem, ćutke, kao da se ništa nije desilo.

Njega i njegov viteški i čojski čin gdekad spominjali samo sveštenici u molitvama svojim dok su jadikovali zbog rušenja crkvice na Lovćenu i gde koji hroničar toga vremena, ali svi brkali kad njegovo ime kad prezime i niko nije pojma imao ni ko je ni odakle bio taj hrabri i dostojanstveni čovek.

Tek 37 godina kasnije, "Vesti", odnosno potpisnik ovih redaka je sasvim slučajno saznao da je reč o Isu Mahmutoviću, da je on nedugo posle toga otišao u Francusku, da je sa suprugom Zahidom izrodio osmoro dece, sina i sedam ćerki, i da se 1999. godine iznenada razboleo i preminuo:

- Došao sam iz Francuske da bih ovim svojim činom odao poštu i poštovanje mom časnom ocu... Ponosan sam na svog oca i srećan zbog ovog odlikovanja njemu u čast - kazao je pored ostalog Ćazim Mahmutović, primajući odličje koje je zavredio njegov otac Iso.