Krvava seoska večera u Brezoviku
Partizanska trojka je za trpezom ubila kapetana Stanka Radulovića i njegovog oca Spasoja, a Stankova ćerka Milosava potom je ubila jednog od ubica i drugog ranila, što će i sama glavom platiti.
U romanu Mihaila Lalića "Odlučan čovjek" junak Bojo Šančević, nekadašnji svemoćni revolucionar, do bezdušnosti i bezumlja slepi partijski vojnik (mnogi tvrde da je reč o jednom od vodećih crnogorskih ratnih rukovodilaca, koji je ostao po zlu upamćen u posleratnim nemilosrdnim obračunima sa političkim neistomišljenicima, naročito sa informbirovcima), pritisnut grižom savesti, u svojoj pokajničkoj ispovesti na jednom mestu veli:
- Kad se ščerpaju dvije ale, kao, na primjer, revolucija i reakcija - to je veliko čerupanje gdje niko nevin ne ostane. Ni djeca u kolijevci nijesu sasvim bez krivice, ni starci... Šta može da čini čovjek kao ja kad mu dovedu đevojku, mladu i lijepu, oficirsku ćerku: ubila nam borca, ranila drugoga, ubila bi i trećega da nije mrak iskoristio i šmugnuo. Priznaje, ne kaje se, ponosi se... Ima razlog, upali im naši u kuću kao tobože na razgovor i ubjeđivanje, ubili joj oca, samovoljca, neutralca, tvrdoglavu oficirčinu kralja Nikole. Jeste da nije imao veze s okupatorom, ali ko ti garantuje da bi tako čist ostao i sljedećih mjesec dana?... Nijesam mogao da je zatvorim, mi smo u ono vrijeme bili protiv zatvora. Ni da je pustim nijesam mogao, našli bi naši drugog sudiju, a mene bi odmah sjurili na dno stepenica, i moglo bi biti i gore. Osudio sam je na strijeljanje...
Priča opomena
Nikšićani su u ovoj priči prepoznali tragediju koja se martovskih dana 1942. godine zaista dogodila u selu Zavrh na desnoj obali Zete, naspram Brezovika, čuvenog sanatorijuma za plućne bolesti kod Nikšića. Prepoznali su jednu od najkrvavijih, takozvanih levih grešaka, koje su komunisti, kovači novog društvenog poretka, posebno u Crnoj Gori, napravili u tim prvim revolucionarnim danima. Prepoznali su stradanje na božjoj pravdi glasovite porodice Radulović, jednu od onih priča-opomena koja se nikad ne sme zaboraviti kako se nikad i nigde ne bi ponovila.
Za minule 72 godine ova priča je doživela nebrojene interpretacije širom sveta. Od Nikšića i Crne Gore tokom rata, do zapadnoevropskih metropola i centara, do Južne Amerike i Australije na jednoj i Sjedinjenih Američkih Država i Kanade na drugoj strani, posle Drugog svetskog rata, gotovo da i nije bilo emigrantskog ili antikomunistički raspoloženog glasila koje se nije bavilo ovim slučajem.
U novije vreme ta priča je iznova vaskrsnula u novinskim napisima, guslarskim pesmama i televizijskim emisijama i već pomalo prerasla u predanje koje svako dosoljava prema političkim i drugim uverenjima.
Državni novac
Porodica Radulović je sačuvala jedan video zapis, ispovest Radomira Radulovića (koji je umro pre šest godina), poslednjeg živog svedoka i učesnika drame koja se te stravične noći odigrala u njegovoj kući.
- Kad se zaratilo 1941. godine, ja sam bio đak četvrtog razreda gimnazije u Nikšiću, bila mi petnaesta godina - kazuje Radomir Radulović.
- Poslije kapitulacije i sloma Jugoslavije, kad je došlo do potpunog rasula, svi smo se vratili i porodica se okupila ovđe u Zavrhu. Đed Spasoje, baba Stana, otac mi Stanko (kapetan prve klase, rat ga zatekao na mjestu zamjenika komandanta Nikšića), majka Novka, sestre Milosava (bila najstarija, imala 21 godinu), Ljubica, Jovanka i Danica. Imao sam i brata Mihaila, umro je prije rata u Beogradu kao pitomac vojne akademije.
- Već u toku priprema ustanka 1941. godine, bilo je određenih prijetnji mome ocu, oficiru koji je želio da ostane po strani, ali nije htio da se sklanja u Nikšić, u italijanski blok. Sa ocem Spasojem i đedom Krstom krvario je u bici za Skadar 1912, stizao do Bregalnice, a onda u odredu Janka Vukotića ostao sve do slavne Mojkovačke bitke. Kasnije, sve do kraja Prvog svjetskog rata švapski okupatori su ga proganjali i hapsili, a ni Italijani mu nijesu dali mira poslije kapitulacije 1941, jer su očigledno znali da je on bio glavnokomandajući oko spasavanja novca propale jugoslovenske države i pokušaja njegovog uništavanja i spaljivanja u poznatoj Trebješkoj pećini.
Puške na gotovs
- Partizani su vršili pritisak da dajemo hranu za njihovu vojsku, ali je otac i to odbijao i nije želio da se miješa i aktivira na bilo kojoj strani. Muke su nastale početkom 1942. godine kada su pojačani partizanski pritisci, posebno na imućnije porodice i naročito na oficire bivše jugoslovenske vojske. Te noći, 8. marta 1942, svi smo bili na okupu u kući. Bilo se već uveliko smrklo i bila je postavljena večera kad su trojica s puškama na gotovs rupila na vrata tražeći kapetana Radulovića.
- Ja sam u tom trenutku sunuo pored njih na vrata i požurio da obavijestim rođake. Oko kuće su čekale tri-četiri zasjede, nalijetao sam na njih, vikali su na mene da stanem, ali se ja nijesam zaustavljao. Džaba sam rizikovao, prije nego što sam ja stigao do rođaka, u kući je sve bilo gotovo.
Ko su dželati
Radomir Radulović tvrdi da se partizan kojeg je ubila njegova sestra zvao Mijat Bulatović i da je taj ubio njegovog oca Stanka, a da je u patroli bio i Vojo Mijušković, kojeg je Milosava ranila na pragu kuće, i još jedan. Njegova sestra Ljubica, međutim, tvrdi da se glavni dželat, kojeg je ubila Milosava, zvao Jozo Vujičić.
Narodni neprijatelji
"Poslije tragedije koja se desila u našoj kući, poslije ubistva đeda i oca i strijeljanja sestre Milosave", kazuje Radomir Radulović - konfiskovali su nam 40 ovaca, šest krava i konja. Dali su nam za utjehu potvrdu na kojoj je pisalo da je imovina oduzeta "uništenim narodnim neprijateljima Spasoju i Stanku Raduloviću". Ostavili su nam samo šest ovaca i kravu...
Starac ratnik
Glava i u neku ruku rodonačelnik porodice Radulović iz Zavrha bio je Krsto, glasoviti barjaktar sa Vučjeg dola. Rođen je, po prilici, 1832. godine i u svojim kazivanjima je isticao da je dobro zapamtio kad su Moračani, Uskoci i Drobnjaci odrubili glavu zloglasnom turskom haračliji Smail-agi Čengiću i priče o strašnom pogromu koji je potom u tim krajevima za osvetu počinio njegov sin Dedaga. Iako već na pragu devete decenije života, Krsto je rame uz rame sa sinom Spasojem i unukom Stankom jurišao na Skadar 1912. godine, a kad je 1940, u 108. godini života, zanavek sklopio umorne staračke oči, na njegovim grudima je sijalo više od deset visokih odličja za hrabrost i vojničke zasluge i vrline, među kojima je bio i Danilov krst.
Rafali u mraku
- Poslije mi ispričali kako je bilo. Nezvanci su ocu rekli da mora da krene sa njima u štab. On im odgovorio da na takvoj karamlučnoj noći neće nikud iz kuće. Nije bilo mnogo ubjeđivanja, oni su odmah pucali. Već od prvog pucnja ugasila se lampa i u mraku je nastao pakao...
- Na zidu, u visini očeve glave, ostala su četiri zrništa, tragovi četiri metka, od kojih ga je jedan pogodio u vilicu, a zrno je izašlo na potiljak - bijaše mu i šajkača probijena... Đed Stanko je sjedio iza šporeta i, iako mu je bila već osamdeset i šesta godina, onako goloruk je skočio i uhvatio se u koštac sa jednim od dželata. Pokosio ga je rafal, imao je sedam prostrelnih rana u predjelu stomaka, u polumraku je iznad već mrtvog sina Stanka glasno zalelekao, a onda se srušio na postelju pored koje je Stanko pao. Izdahnuo je tek ispred zore...
- U opštem metežu najstarija mi sestra Milosava je sačuvala prisebnost, da li je dograbila đedov pištolj ili pušku, tek pucala je pribrano i na pragu ubila jednog od napadača, drugoga ranila, a treći je po mraku uspio da umakne napolje...
Streljački vod
- Sjutradan po zori kuća je opkoljena, bilo je, mislim, više od pedeset vojnika jer su se, izgleda, plašili da bi naši rođaci mogli pružiti otpor. Poniješe tog poginulog partizana i zaprijetiše da se otac mi i đed ne smiju sahraniti na groblju nego tu na imanju, a mene i sestre Milosavu i Ljubicu odvedoše u Gornje Polje u zatvor gde smo ostali jedno deset dana.
- Kad su mene doveli na saslušanje, pitaju me ko je pobio partizane. Ja velim - đed, a Radoje Dakić Brko kaže: Ma kakav đed, taj da je imao oružje pri ruci, nijedan živu glavu iz kuće ne bi iznio...
- Jedne noći, tri-četiri dana kasnije, dođe patrola u zatvor i jedan pita koje je starija šćer kapetana Radulovića. Milosava se javi i krenu da se oblači i obuva, a taj veli da ne treba, neće daleko... Pošto mi je sestra Milosava strijeljana, nas su pustili iz zatvora, a Sava Kovačević je lično meni rekao: "Radulovići nijesu izdajnici, oni su junaci, i vjeruj da mi je žao zbog toga što smo ti sestru ubili.."
Pasivan u ratu
Radomir Radulović je potom jedno vreme, naravno po naređenju, bio i skojevac, kurir partizanski, nosio poštu i samom Savi Kovačeviću, ali nije odstupio sa partizanima u Bosnu 1942. Godinu dana kasnije, sa nekim rođacima se ipak priključio četnicima i u jednoj borbi je teško ranjen od partizanske granata, gotovo je izgubio oko. Odmah po oslobođenju Nikšića, u jesen 1944. godine, on je uhapšen.
- Osudiše me na šest mjeseci tobož zbog vrijeđanja Narodnooslobodilačke borbe i zato što sam bio pasivan tokom NOB-a - sjeća se dalje Radomir Radulović. - Onda su uvidjeli da sam slabog zdravlja, kako me načela tuberkuloza, a neko je valjda i procijenio da su dosta jada učinili našoj kući pa me poslije jedno dva mjeseca pustiše i prebaciše u takozvani radni bataljon. Puštili su me konačno tek kad sam krv propljuvao...
- Zaposlio sam se ovdje u bolnici u Brezoviku, radio i zaradio i malo penzije, ali sam zadovoljan, koliko sam volio ovu državu i ovu vlast, taman mi je i penzija prema tome - često se, sve do smrti 2008. godine šalio na svoj račun.
