Najmlađi ranjenik sa Sutjeske

Cerovo je jedno od najvećih i najlepših pješivačkih sela. Po kamenitoj dolini pored magistralnog puta Podgorica-Nikšić, na pogled ostroškoj svetinji, prosule se kuće. Uglavnom kamene, nove ili obnovljene starovremske, ali pretežno opustele i tek nad gdekojom se svakog jutra izvije dim.

Radoman Magovčević je podigao spomenik svojim najbližima

U jednoj od tih kuća penzionerske dane broji 73-godišnji Radoman Magovčević, nekada vozač nikšićkog rudnika boksita, i njegova supruga Senka sa kojom će iduće godine proslaviti pola veka braka. Ovaj tihi čovek, koji je ceo radni vek proveo za volanom teških rudarskih kamiona, i danas se prepričava kako je iz rudokopa udaljenih četrdesetak kilometara od Nikšića znao mesečno da spusti i po 120 tura crvene rude, uglavnom opasnim makadamima. Danas u rodnom selu dočekuje sinove i unuke, prijatelje i poznanike, vazda veseo i oran za priču i šalu, iako njegova životna priča nije nimalo vesela.

Bundžije i revolucionari

- Cerovo je postojbina nas Magovčevića koji po predanju, kao i svi Pješivci, vučemo korijen od Kosovca Bogdana Potolića. Moj šukunđed Bogdan Šuša Magovčević, bio je barjaktar i poginuo je u boju sa Turcima u Gornjoj Morači. Imao je samo sina Aćima i u našem bratstvu se zadugo sve vilo na jednoj svijeći. Tek će Aćim dobiti dva sina - Bogdana i Nikolu, ali od njih opet samo po jedna muška glava - od Nikole Milan, a od Bogdana moj đed Andrija.

- Andrija se rodio 1877. godine, taman kad je Nikšić konačno oslobođen od Turaka. Kad je pristasao, oženio se Milicom, bila rodom od Đuračića, tu iz susjednog zaseoka. Dobili četiri sina - Ljuboja, Mitra, Nikolu i Radomira, i ćerku Stanu. Najstariji Ljuboje bio je 1906. godište. Moj otac Mitar bio je dvije godine mlađi, a Nikola čak šest. Ostali su se rodili tek poslije Prvog svjetskog rata, pošto đed Andrija punih šest godina, od 1912. do 1918, nije odlagao oružje. Prvo balkanski ratovi, Skadar i Bregalnica gdje je bio i teško ranjen, a poslije preko glave preturio i sve muke Prvog svjetskog rata.

Mitar Magovčević uoči Drugog svetskog rata (prvi desno)

- I moj otac Mitar je od rane mladosti bio bundžija i nepokornik i naginjao revolucionarnim, slobodarskim i prokomunističkim idejama. Tako se i 1937. godine našao u grupi od 13 Pješivaca koja se zaputila u požar građanskim ratom zahvaćene Španije, ali nijesu otišli dalje od Petrovca, gdje je trebalo da se ukrcaju na neki brod i krenu put Pirineja. Neko ih je prošpijao i svi su dospjeli u zatvor..

Mrtvi sinovi

Kad je buknuo Trinaestojulski ustanak 1941. godine, Mitar se među prvima latio oružja, a za njim krenuli i braća Nikola i mlađani Radomir, bila mu tek osamnaesta godina. Nikola i Radomir se našli u jedinici koja je sutradan po izbijanju ustanka presrela i napala italijansku motorizovanu kolonu.

- Crna ih sudbina srela, poginula obojica - oni jedini od cijele partizanske jedinice. Poginuli i ostali na bojištu jer su Italijani žestoko uzvratili i potisnuli ustanike. Italijani sjutradan dopustili samo đedu Andriji da ih sam, ako može, odnese sa bojišta i sahrani. Iako je tada već imao 64 godine, on se poduhvatio i, kako mi kažemo, pasnosice odnese jednog sto koraka pa se povrati za drugog. Ipak, uspio da ih donese do oko pet kilometara udaljene Stubice, gdje su ga dočekali rođaci, prijatelji i komšije i pomogli mu da ih donese i sahrani na groblju na Bogetićima.

- Moj otac Mitar se oženio uoči samog Drugog svjetskog rata Jelicom iz zaseoka Vukićevići, ćerkom Petra Vukićevića - nije imala punih 18 godina. Kad je početkom 1942. godine pala odluka da se partizani pod pritiskom okupatora i njegovih sluga povuku iz Crne Gore prema Bosni i Hercegovini, iz moje kuće su 6. maja 1942. godine u odstupnicu krenuli đed Andrija, baba Milica, otac mi Mitar, majka Jelica, koja je bila pred porođajem, i tetka Stana, mlada neudata đevojka. Kako su mi kasnije pričali, majka me rodila šest dana kasnije, 12. maja u selu Trepča, zaselak Busak.

Smrt na Neretvi

- Samo tri sata kasnije, umorne partizane i zbjeg napali su lokalni četnici sa Rakom Lalićem na čelu, ali su se oduprli i nastavili dalje prema Hercegovini. Pored majke, koja se, naravno, nije bila oporavila od porođaja, nosili su me naizmjenice otac kad bi ugrabio između stalnih borbi, tetka Stana, baba Milica, a ponajviše đed Andrija kojemu sam ublažio tugu za izgubljenim sinovima.

U stroju legendarne Peta proleterske crnogorske brigade, sa Savom Kovačevićem na čelu, koja je formirana u Pivi u junu 1942. godine i osiguravala zbeg naroda i bolnicu, našli su se i svi Magovčevići - Andrija sa suprugom, ćerkom, sinom, snahom i tek rođenim unukom Radomanom. Put te slavne partizanske jedinice za dve naredne godine bio je i put ove porodice.

- Kad smo prošli Neretvu - priseća se Radoman Magovčević onoga što su mu kasnije ispričali majka Jelica, deda Andrija i tetka Stana - otac Mitar je bio zaostao u nekoj pratećoj četi. Kad je čuo da pristiže neka crnogorska jedinica, đed Andrija je zastao u selu Duge kod Prozora da pričeka i provjeri da li neko možda nešto zna o Mitru. Stigli su sa više ranjenika. Među njima su nosili i trojicu kojima više nije bilo pomoći. Kad je video da će ih položiti i sahraniti u plitkoj i na brzu ruku iskopanoj raki, prišao je bliže i stao skamenjen kad je među njima prepoznao i svoga Mitra. Ispričali mu da je bio teško ranjen i da je poslije podlegao...

Ojađeni starac nije suzu pustio, pomogao je oko sahrane sina sa dvojicom saboraca, jedan iz Srbije i jedan iz Dalmacije, a onda je tu negde našao jedan metalni klin kojim se pritvrđuju šine na pruzi i zabio ga u staru šljivu iznad humke kako bi, ako kad dođe sloboda, našao sinov grob. Rat još nije bio završen kad je stari Andrija to i ostvario i sina preneo na Bogetiće.

Nemački bombarderi

- Kad je poginuo moj otac, baba Milica, koja nije mogla da preboli i prežali tri sina, mirno i bez suza je rekla đedu:

"Slušaj, Andrija, ja ti se nikad više neću vratiti u Crnu Goru, naći će se i za mene zrno, idem ja mojoj đeci." Tako je i bilo. Nedugo poslije Neretve i pogibije moga oca, pala je i ona u jednom jurišu na ustaške bunkere. Imala je tada 57 godina. Đed poslije nikad nije uspio ništa da dozna o njoj, tako da joj se ne zna ni groba ni mramora.

- Onda je uslijedila Sutjeska. Đed Andrija se više nije odvajao od mene. Sava Kovačević mu je, kako mi je đed kasnije pričao, u jednoj prilici brižno prigovorio da bi moj plač mogao da ih oda i da bi lakše bilo da me nema. Đed je našao negdje parčence kože od slanine, probio ga i nekim koncem mi ga objesio oko vrata. Ja sam potom danima ćutao sisajući tu kožu i glasa mi niko nije čuo, što je Savu oduševilo i poslije se zahvaljivao đedu na dosjetljivosti i razumijevanju.

- Negđe u Suhoj, dan uoči prelaska Sutjeske i proboja obruča, dok smo se kretali pod stalnim borbama i napadima njemačkih bombardera, jedna bomba je pala u blizini đeda Andrije koji me nosio u naručju. Jedan geler je pogodio njega u nogu, a dva mene - jedan u ruku, a jedan u stomak. Ipak, uspjeli smo da pređemo Sutjesku i preživimo i đed, i majka, i tetka i ja...

Povratak dedi

Radoman Magovčević je u tom trenutku imao tačno 13 meseci i postao najmlađi ranjenik u epopeji Sutjeske. Danas je jedan od retkih živih učesnika te bitke i nesumnjivo najmlađi borac koji nosi ožiljke sa Sutjeske:
- Kad smo se vratili u tek oslobođeni Nikšić, majka mi se odmah zaposlila u komitetu. Koju godinu kasnije se srela i zavoljela sa komandantom garnizona na Kapinom polju Milem Savanovićem, jednim dobrim i plemenitim čovjekom, rodom iz sela Ribnik, opština Ključ. Ona se za njega i udala 1949. godine i sa njim dobila dvoje đece, ćerku Ljubicu i sina Ljuba. On je ubrzo dobio prekomandu u Mostar pa su poveli i mene. Tada sam već bio đak drugog razreda. Ja sam, međutim, tamo napravio jedan ozbiljan incident u školi sa nekim muslimanskim dječakom. Bacio sam mu fes sa glave i zgazio ga jer mi se odnekud bilo uvriježilo u glavu da su svi muslimani ustaše. Majka je zbog toga ostala bez posla, a i očuh je jedva i zahvaljujući nekim vezama ostao u službi.
- Nekako baš tih dana u Mostar je svratio moj ujak Veljko i ja ugrabim priliku i sa njim pobjegnem i dođem kod đeda Petra i babe Raduše, majčinih oca i majke. Prime me oni objeručke, ali đed Petar mi jednog dana veli: "Znaš, moj sine Rade, milo je nama da si kod nas, ali je i po božjoj i po ljudskoj pravdi da ti ideš kod tvoga đeda Andrije, on je sam, ti si mu jedino oko u glavi, ostao od zakletve od tri sina." Ja jedva i dočekao, jer sam stvarno mnogo volio đeda Andriju. Spremim se i na Božić banem kod njega. Nijesam morao ništa da mu objašnjavam, sve je razumio. Odmah je skinuo pušku sa duvara, izašao pred kuću i počeo da puca.

Bez tugovanja

- Đed Andrija je tada imao godina tačno koliko i ja sad - 73. Ubrzo se ponovo oženio. Udovicom Milicom, bila od Kalezića, a jedini uslov je bio da mene pazi i podiže. Od tada pa sve do 13. aprila 1981. kada je umro u 104. godini, sa đedom se nikad nijesam rastajao. On je, nažalost, punih 12 godina živio potpuno slijep, a prave nevolje su nastupile kad mu je 1974. godine umrla i druga supruga Milica. Od tada je o njemu svu brigu preuzela moja supruga Senka, koja je napustila posao da bi ga pazila i koliko-toliko mu olakšala te poslednje dane...
- Moram na kraju reći da se ja, sigurno ponajviše zahvaljujući upravo đedu Andriji, nikada nijesam osjećao siročetom, bez obzira na to što oca nijesam zapamtio, što sam tako rano ostao i bez majke i što sam preživio sve to što sam preživio. Volio sam ljude, volio sam društvo i volio sam da radim. To je i uslov i da vas ljudi poštuju i cijene i da obezbijedite mjesto među njima - kaže ovaj stameni čovek koji je pre koju godinu nakon jedne naoko bezazlene operacije izgubio oko, ali ne zaboravlja reči dede Andrije "dok je ratovanja, nema tugovanja".