Ostroška zagonetka - blago Karađorđevića (17): Pljačka pod okom policije
Da je ikona Bogorodice Filermoske ipak opljačkana u vreme dok se od 1952. do početka 1978. godine nalazila u sefu Službe državne bezbednosti, najpre potvrđuje kratki dokumentarni film snimljen 18. septembra 1952. godine kada su svetinje otkrivene u Ostrogu. Snimatelj tog filmskog zapisa posebno je "zumirao" ikonu, a na tom crno-belom snimku dragulji se vide kao senke.
Pažljivom analizom tih senki lako je utvrditi da u đerdanu ima sedam dragulja, odnosno da je na mestu i onaj centralni, najveći. Naravno, oni koji žele da dokažu suprotno tvrde da se na osnovu snimka to ne može sa sigurnošću utvrditi jer su senke navodno nejasne. Zato jedan dokument, poslednji koji sam našao u policijskom dosijeu igumana Leontija Mitrovića predstavlja krunski dokaz da je Ikona oskrnavljena u policiji.
POSEBNA KOMISIJA
Taj dokument, na jednoj strani, predstavlja tešku optužbu na račun crnogorske tajne policije, Udbe, odnosno Službe državne bezbednosti, a na drugoj, barem što se tiče skrnavljenja ove svetinje, u potpunosti pere obraz i starog ostroškog igumana Leontija Mitrovića i svih onih koji su bili u dodiru sa ovim relikvijama pre njega, sve od vremena kada ih je ruski car Pavle Prvi Romanov ukrasio onako kako im i priliči i onako kako dolikuje njegovoj carskoj kruni i moći. Dokument pod sumnju stavlja, pre svega, čelne ljude, one koji su se u periodu od 1953. do 1978. smenjivali na čelnim stolicama crnogorske policije i Udbe, odnosno SDB, ali i sve one, ne baš brojne, koji su za tih 25 godina imali ključ od sefa i mogli doći u dodir sa relikvijama.
Naime, samo tri dana pošto je 2. marta 1953. podignuta optužnica protiv Leontija Mitrovića i ostalih, Savet za prosvetu i kulturu Narodne Republike Crne Gore (predsednik je bio Milo Jovićević), imenovao je posebnu komisiju kojoj je dao zadatak da pregleda dragocenosti zaplenjene u Ostrogu i da mišljenje o njima, odnosno kome da se predaju i ustupe na čuvanje.
Članovi komisije su bili profesor Slobodan Bujišić, jedan od rukovodilaca Saveta, i Miloš Vušković i Aleksandar Prijić, već tada poznati, ugledni i afirmisani slikari, ne samo u granicama Crne Gore. Oni su posao obavili za svega desetak dana i Savet je već 17. marta 1953. prosledio Udbi "dva primjerka zapisnika komisije, 1 primerak rješenja o obrazovanju komisije, 2 kutije sa predmetima i 1 ikonu Sv. Đorđa".
Komisija na početku opisuje drvenu kutiju, veličine 59,5 x 20,3 x 12,5 centimetra, spolja obloženu kožom a iznutra "obloženu crvenim plišom sa numerom 2 u zlatu ispod brave, u kojoj se nalaze dvije zlatne kutije", a potom daje i podroban opis te dvije zlatne kutije ponaosob:
"Zlatna kutija veličine 16,4 H 32,8 H 7,5 sm, sa osam zefira okruženih sa sitnim dijamantima, četiri rozete sa po sedam većih brilijanata. Na jednom kraku kutije nalazi se plastični ukras dva anđela. Kutija je okolo ukrašena sa reljefnim vijencima i na njoj ne hvali nikakav ukras (naglasio B.S). Na poklopcu se nalazi stakleni otvor sa dva ukrasa od bijelog emajla u obliku vrha strijele (ovaj opis u potpunosti odgovara kutiji u kojoj se sada, kako se veruje, čuva ruka svetog Jovana Krstitelja, prim.B.S)". Dalje stoji u izveštaju komisije: Zlatna kutija veličine 13,9 x 13,9 x 6 cm. na kojoj se nalaze tri rubina oivičena sa vijencem brilijanata. U uglovima nalaze se četiri ukrasa ukrašena sa manjim ili većim brilijantima, a na jednoj strani se nalazi bijeli emajlirani krst. Kutija je sa strane takođe ukrašena sa reljefnim zlatnim vijencem sa četiri grba. Na poklopcu kutije je staklo, a unutra šuplji zlatni krst veličine 4,5 x 3,9 sm a debljine 1,8 sm".
Kruna KarađorđevićaKako se sumnjalo da je u kraljevskom blagu ostavljenom u Ostrogu 1941. bila i kruna Karađorđevića, za koju su se, izgleda i Nemci posebno raspitivali, Risto Vuković je, dok je isleđivao igumana Leontija i na tome insistirao: - Ja je viđao nijesam - zakleo se stari iguman u pisanom odgovoru na to pitanje - i niko mi nije rekao da se u onih 14 raznih sanduka nalazi i kruna, a ja bih danas bio sretan kad bih o njoj mogao nešto kazati. Tvrdim i ovo, po cijenu moga staračkog života, da nikada sa Karađorđevićima nijesam imao ma kakve prepiske niti ma sa kim od njihovih ljudi, da im ilegalno šaljem krunu ili ma šta drugo...
|
U zapisniku se, naravno s razlogom, posebno mesto i najviše prostora daje ikoni Bogorodice: "Jedna drvena kutija obložena kožom veličine 55,2 x 43,5 x 10 sm. Sa zlatnom numerom 1 ispod brave. U kutiji se nalazi ikona veličine 50,4 x 39,8 x 1,4 santimetra. Leži na plišanoj podlozi, debljine 3,5 santimetara. Stara ikona 'Glava Bogorodice', rađena na platnu, čiji je zlatni oreol obložen sa većim i manjim dijamantima između kojih se nalazi 18 ukrasa od dijamanata. Između ovih ukrasa na oreolu postoji i osam rubina neobrađenih sa po jednim dijamantom (jedan manji rubin na desnoj strani ikone nedostaje, dok se dijamant nalazi, naglasio B.S).
Na zlatnoj draperiji (odijelu) na vratu, nalaze se dva niza brilijanata sa dva reda vertikalnih dijamanata između kojih se nalaze 4 zefira oivičena dijamantima, a između njih tri veća brilijanta. Na donjem nizu vise sedam manjih i većih neobrađenih zefira, šest vise o dijamantima, a srednji o brilijantu (naglasio B.S). Iza oreola nalazi se osam bijelo emajliranih krakova u formi zraka. U uglovima nalaze se četiri barokna anđela, a između njih vijenac sa 4 grba. Cijela podloga ikone je zlatna." Nema, dakle, pogovora: 17. marta 1953. godine, kada je kvalifikovana i autoritativna Komisija Savjet za prosvjetu i kulturu Narodne Republike Crne Gore sročila svoj izvještaj o pregledu svetih relikvija otkrivenih u Ostrogu, u đerdanu na ikoni Bogorodice Filermoske bilo je svih sedam safira, odnosno postojao je i onaj središni, glavni, kojeg nije bilo 20. janura 1978. kada su predstavnici SDB Vladimir Keković i Cvjetko Radonjić relikvije predali Radivoju Radmiloviću tadašnjem sekretaru Vjerske komisije Izvršnog vijeća, odnosno Vlade Crne Gore! Ostalo je nejasno samo zašto u zapisniku o primopredaji relikvija iz ruku policije, odnosno Službe državne bezbednosti u nadležnost Verske komisije nije konstatovano da na ikoni nema najvećeg dragulja, centralnog safira u đerdanu i brilijanta na kojem je bio zakačen, a uredno je konstatovano da nema rubina u desnom kraku oreola. Posebno čudi kako to nije zapazio prvopotpisani na zapisniku, Vladimir Keković, veliki zaljubljenik u slikarstvo, čovek koji ima oko za umetnost.
RUPA U ĐERDANU
Svetinje su na insistiranje Radivoja Radmilovića tog dana i fotografisane i na tim fotografijama se jasno vidi "rupa" u đeranu pod grlom Bogorodice, primitivno kamuflirana nekim jeftinim zlatnim ukrasom. Tako je izbegnuta mogućnost da sumnja o grehu i pljački ode preko praga policije i padne i na one koji od tada i u narednih petnaestak godina čuvali Ikonu dok konačno nije ugledala dan. Za kraj ove nevesele i nespokojne priče evo poruke jednog običnog smrtnika (potpisao se samo kao B. Avićević), koju je 6. aprila 1941. godine, dok su njemačke eskadrile sejale smrt po Beogradu i drugim jugoslovenskim gradovima i stoglava aždaja Drugog svetskog rata proždirala i Jugoslaviju, zapisao u "Spomenici" Ostroškog manastira: "Kad bi dragi Bog i Sv. Vasilije svakog posetioca ove svetinje oplemenili da ne čine ono što nisu radi da njima drugi učini, onda bi počela da se ostvaruje božanska pravda na zemlji".
