Ostroška zagonetka - blago Karađorđevića (12): Hapšenje jedva dočekao
Iguman Leontije Mitrović je uhapšen 12. septembra 1952. godine. Ako je suditi po izjavama koje je davao, može se zaključiti da je, reklo bi se, jedva čekao da makar i na ovakav način skine s vrata moru koja ga je pritiskala više od jedanaest godina.
Tako već sutradan, u rukom napisanoj izjavi na tri strane, kaže da je u danima pred kapitulaciju Jugoslavije 1941. u Ostrogu ostavljeno deset sanduka kovanog zlatnog novca Narodne banke. Od toga je sedam sanduka uspeo da sakrije i oni nisu došli u ruke Nemcima.
Doživotno prokletstvoJoš u aprilu 1941. jadao se iguman Leontije Andriji Koprivici kada mu je ispričao kako mu je zlato pretvorilo život u pakao. - Mene više čudo ne može snaći no što me snašlo. Ošamutilo me do te mjere da mi se čini kao da mi se đavo uselio u dušu i u tijelo... Prvi put u životu osjećam veliki strah. Prosto imam neko predosjećanje da će mi ono ne samo doživotno uzdrmati mir, već da će mi postati kobno. Plašim se da neću pošteno zaraditi dva metra zemlje! |
Priznao sve
Zlato je sačuvano do kraja rata, a onda prijavljeno vlastima: "Odma su došli i novac ponijeli sa sobom", piše iguman Leontije. "Pet sanduka u državnu kasu. Sanduk su ponijeli četnici 1943. godine kojega sam im morao dati po cijenu moga života. Ostao je bio još jedan sanduk zlatnog novca, koliko je bilo težine u njemu nije mi poznato, od kojega sanduka nalazi se jedna količina i danas zakopana u Ostrogu, a đe je zakopana nije mi tačno poznato jer je sa time rukovodio Petar Koprivica, ondašnji kafedžija u Ostrogu. Ostala tri sanduka odnijeli su Njemci. Kad sam ranije izjavio da su odnijeli 4 računao sam i onaj 1 te nije bio prijavljen.
Od ovoga neprijavljenog sanduka počeli smo trošiti ja i Petar Koprivica, od kojih mi je iz nekoliko puta davao po izvjesnu količinu, a koliko ne mogu da pamtim." On potom potanko objašnjava kad i kome sve davao i prodavao zlatnike, pa na kraju dodaje: "Poslije moje nesmislene učinjene greške, ne žalim moje stradanja, uz ona koja sam već pretrpio, za nepromišljene posljedice koje me očekuju kao 75-godišnjeg starca..."
U zatvoru je stari iguman detaljno opisao šta se sve dešavalo u ostroškoj svetinji tokom rata. U toj priči je posebno zanimljiv susret u Ostrogu, "na Cvijeti uoči Vaskrsa" 1941, mladog kralja Petra Drugog Karađorđevića i patrijarha Gavrila Dožića: "Poslije dužeg razgovora koji su međusobno imali o propasti i kapitulaciji Jugoslavije kralj je kazao da je sa sobom donio neke relikvije koje su bile u dvoru, pa da ih predade patrijarhu na čuvanje.
To su dvije kutije iznutra obložene sa kadifom, u jednoj se nalazi ikona majke Božje sva u zlato okovana sa skupocjenim kamenjima, a u drugoj kutiji nalazi se: jedan mali četvrtasti krst od časnog dreva raspeća Hristova isto sa zlatom okovan i raznim kamenjem ukrašen. U istoj kutiji ima još jedna mala podugačka kutija, takođe sa zlatom i skupocjenim kamenjem ukrašena.
U toj kutiji smještena je ruka sv. Apostola evangeliste Luke." Piše dalje iguman Leontije: "Poslije njegova (kraljeva) odlaska u Ostrogu je ostala sva dvorska kamarila sa nekoliko viših oficira i mislim da je bilo više od 50 komada raznih automobila. Jednog dana pred podne, sa jednim kamionom dolazio je ondašnji upravnik dvora Đuro Vukotić i kazao mi da su dotjerali dvorske stvari da ih smjestim u Ostrogu na čuvanje, pa da ih primim na revers.
Krčmio zlato na kiloAko se cena jednog "ostroškog zlatnika" tih godina na crnom tržištu kretala oko 5.000 dinara, lako je zaključiti sa kolikim parama se razmetao stari iguman. Po njegovoj računici, odnosno po onome čega se setio i što je u ovoj izjavi priznao, samo on je tokom rata (ne računajući sanduk zlatnika koji je, kako tvrdi, predao Pavlu Đurišiću) i u godinama posle rata, do hapšenja 1952. godine, raskrčmio više od 8.250 zlatnika, odnosno oko šezdeset kilograma suvog zlata!
|
Ja sam sa Đurom izašao i sve stvari što su dotjerali vojnici sa oficirima sprovodnicima skidali su i unosili u magacin, mi smo sve prebrojili, te sam Đuru potpisao revers da sam primio 14 razne veličine sanduka i kofera, deset sanduka zlatnog novca i mislim 15 vreća novčanica u papiru. Vukotić je otišao iz Ostroga isti dan, a oficiri sa kamarilom još se nalaze tu te su iste noći sa kamionom ove sanduke sa zlatom nosili da sakriju. Pošto zlato nijesu mogli sakriti opet su ga povratili u magacin. Poslije toga je nastala priprema evakuacije, jer su Njemci već bili zauzeli varoš Nikšić i ova hrabra vojska riješi se na predaju neprijatelju", ironično dodaje Mitrović.
U ovoj ispovesti on još jednom opisuje kako su Andrija i Petar Koprivica, Ljubo Krulj i on zakopavali i krili blago: "Za vrijeme zakopavanja i sakrivanja novca, patrijarh Gavrilo se nalazio u Gornjem manastiru, a mi četvorica međusobno riješimo da dva sanduka iznesemo u Gornji manastir i ja sam sa Ljubom Kruljem i mislim Grujicom Radoševićem (koji je poginuo), a živio je na manastirskom imanju, na jednoj dvokolici sa konjem istjerao ova 2 sanduka i predao ih igumanu Gerasimu Čečuru i Milutinu Popoviću, momku patrijarhovu, da bi negdje sakrili novac.
Tom prilikom izvijestio sam patrijarha o čemu se radi, što mu se dopalo, da ne bi novac neprijatelju panuo u ruke. Iguman Gerasim i Milutin, poslije našeg odlaska iz manastira razbili su sanduke i novac sakrili u krstovskoj crkvi na vodi u jednom starom sanduku, tu su zalazili i Njemci, ali novac nijesu pronašli", kaže Mitrović i objašnjava da je taj novac iguman Gerasim sklonio u bistijernu ispod Gornjeg manastira, a kasnije ga je Petar Koprivica odneo i zakopao u blizini Donjeg manastira... "Poslije moga povratka iz internacije u Ostrog, nastupa ono što je za mene najteže i najsramnije - pronevjera", rekao je iguman Leontije.
U opširnom i poimeničnom nabrajanju kome je sve davao zlatnike, posebno je zanimljiva tvrdnja igumana Leontija da je upravniku kraljevskog dvora Đuru Vukotiću tokom rata u tri navrata dao po hiljadu zlatnika, pa Nikšićanima Luki Mijuškoviću i Iliji Kavaji 1.000, odnosno 750 zlatnika, bratu mitru "nepunane 1.500 zlatnih lira", kako mu je sudija Mihailo Jovanović iz Podgorice tokom rata razmenio 80 zlatnika za italijanske lire, a uz to mu ostavio još 750 da mu naknadno razmeni; kako je krajem 1951. ili početkom 1952. godine dao 350 zlatnih lira Đorđiju Đuroviću da mu ih promeni i kako je za njih potom dobio dva i po miliona dinara.
Đuroviću je, kako tvrdi, potom dao na čuvanje još 282 lire koje mu je ovaj vratio malo pre hapšenja, a on onda dao islednicima. - Takođe isti dan - dodaje iguman Leontije - predao sam vi tri zlatne kutije Karađorđevića: u jednoj je ikona majke Božje, u drugoj je časni krst, a u trećoj malo većoj kutiji ruka sve. Apostola evangeliste Luke, sa još nekoliko nakita što je svojina manastira Ostrog. Sve gornje bilo je sakriveno u mojoj spavaćoj sobi pod tavanom. Ovo smo sakrivali ja i Petar Koprivica, drugi niko nije znao za ovo sve dok nije izvađeno i vlastima predato".
Svi svedoci mrtvi
Tu je i opširni izveštaj o krčmljenju pozamašnih suma novca koji je takođe bio sklonio pre dolaska Nemaca, kao i spisak onih kojima je posle rata davao pozamašne pozajmice a koji mu novac nisu vratili pre hapšenja. "Još imam da prijavim ono što se ne smije tajiti. Kada je Petar Koprivica sa igumanom Gerasimom Čečurom prenosio zlatni novac iz Gornjeg u Donji manastir da ga ponovo zakopa bio sam rekao Petru da Gerasimu dade 500 zlatnih lira, što je Petar i uradio.
Šta je Gerasim poslije uradio sa lirama nije mi poznato. Takođe sam dao u 1946. i 1947. godini bivšem šumaru manastira Ostrog Milutinu Popoviću iz Kosijereva 40 komada zlatnih lira. Milutin je poginuo pod vozom isto u Kosijerevu nazad 4 godine... Sa prednjim izjavama mislim da sam sve ispričao i kazao ono što sam se mogao sjetiti za ostavljeno državno blago, koje je u Ostrogu bilo doneseno prilikom kapitulacije biv. Jugoslavije".
