Odbranili čast pred Njegošem

Veliki i značajan jubilej, 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, obeležen je u Torontu, u Mac Leod Auditorijumu torontskog univerziteta, u organizaciji Srpske nacionalne akademije i Srpske pravoslavne eparhije kanadske, bogatim programom i uz učešće eminentinih gostiju iz otadžbine.

Svečanost za pamćenje: Ugledni gosti iz otadžbine u društvu domaćina na čelu sa episkopom kanadskim Georgijem

Proslava ovog jubileja, jedina na severnoameričkom kontinentu koliko nam je poznato, dobila je i simboličko značenje, jer u Srbiji centralnog obeležavanja ovog značajnog datuma (dakle uz učešće države i institucija) nije bilo. Tako se pred Srbima prekomorske dijaspore ukazao častan zadatak da Njegoša, njegov značaj, mudrost, čovečnost i lepotu i dubinu njegovih misli i stihova ne zaborave i pokušaju kao "luču" da prenesu na mlađe generacije.

A svi koji su ikada bili u tuđini, u emigraciji, dobro znaju da je to stostruko teži

zadatak nego u matici. Tih, mlađih, nije bilo ni u publici u Torontu previše, ali ipak nisu izostali ni među onima koji su došli da čuju i da vide šta se u pomen vladici Radu imalo reći, ali ni među učesnicima u programu.

Skup je pozdravio Rajko Radojević, sekretar Srpske nacionalne akademije rečima:
- Njegoševa dela su naša nacionalna Biblija. Njima se treba prići skrušeno i pobožno kao što sveštenik čini kada se sprema da čita Sveto jevanđelje. Danas je vrednije nego ikada čitati ga i citirati onu njegovu: "Velikaši, proklete im duše..." Kako bi tek danas, da je živ, kleo i šibao velikaše prokletih duša koji srpsko razdrobiše carstvo i odrekoše se stradalnog Kosova... Kako reče Matija: "Sem Svetog Save i Kosova nema trećeg, osim Njegoša, oko koga se okuplja srpski rod." I zato smo se večeras okupili ovde, u Torontu, udaljeni nekih deset hiljada kilometara od lovćenskog krša, njegovog večnog počivališta, da odamo dužnu poštu "najmudrijoj srpskoj glavi".

Vladika kanadski Georgije govorio je u čast Njegoša:
- Proslava je ovo i njegovog velikog i plemenitog duha koji se prometejski vinuo u nebeske visine. Jer, Njegoš je spasilac vjere i u duhovnoj ravni koja prevazilazi njegovo istorijsko vrijeme. Boreći se za rod i vjeru, Njegoš je snagom svoga duha u jedinstvenu cjelinu spojio staro i novo. Predao je vremenu koje dolazi, kao živo zavještanje, ono najbolje iz tradicije svoga naroda. I to je bilo svojevrsno stradalništvo zbog čega, iz nama bliskog vremena, Andrić s pravom Njegoša naziva "tragičnim junakom kosovske misli". Bez Njegoša ne bi krvotok današnjeg Srbina udarao bilom Kosova. I ne bi ove generacije Srba sabirale rasuti prah svoga oca Svetog Save i polagale ga u temelje najvećeg pravoslavnog hrama, onog na beogradskom Vračar brdu. Njegoša zato nikada više i niko neće moći zasjeniti.

Prof. dr Radojka Vukčević, takođe gost iz Beograda, obratila se prisutnima rečima:

- Poznato je da je Srpska nacionalna akademija u Kanadi, kako u prošlosti tako i danas, gradila mostove između dva oprečna sveta: Kanade i matice, paradoksalno ih spajajući. Tako se udružila večeras sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Torontu, a u sredini se našao Njegoš sa mudrim mislima svojim, koje se kao zraci sunca prelivaju duž Zemljine kugle i okupljaju nas gotovo dva vijeka u zajednicu elitnih čitalaca. Njegove misli, biseri bijeli, zasijaju svako malo, kada se sudarimo sa izazovima života: radostima, bolom, strahom od smrti, dilemom, vječnim pitanjima. Jer, ko zna koliko puta nas je Njegoš svojom mudrošću podstakao da u nekom trenutku, gdje god to bilo: u Kanadi, Crnoj Gori, Srbiji, Hercegovini, Australiji, riješimo neku svoju hamletovsku dilemu! Koliko li nas je puta samo utješio: u trenutku kada bi nam se učinilo da nema izlaza podsjetio bi nas na prolaznost svega postojećeg! A, onda, dovoljno bi bilo samo da prizovemo neke od njegovih stihova, kao npr. "iza tuče vedrije je nebo", "iza tuge bistrija je duša", pogotovu one najmudrije: "Čašu meda niko ne popi dok je čašom žuči ne zagorči."