Đe ne osta, ne bi dosta
Vladiku Njegoša je 1852. na crnogorskom prestolu zamenio bratanac Danilo Petrović, koji se vratio sa školovanja u Beču. Čim je ustoličen, krenuo je u obilazak Crne Gore, a sa njim je pošao i sekretar Vuk Vrčević, slavni sakupljač narodnih umotvorina.
Opisujući običaje Crnogoraca, Vrčević je prednost dao gostoljubivosti, govoreći da se očima mora videti, kako bi se u nju poverovalo.
* Knez Danilo je u pratnji perjanika krenuo na put kroz Riječku nahiju. Sva sela kroz koja su prolazili čašćavala su ih u izobilju vinom i rakijom. U Rijeci Crnojevića dočekao ih je trgovac Simo Premović, kod koga su "prekrasno i gospodski ručali", a popodne su se zabavljali gađanjem iz pušaka.
* Prema želji kneza, iz ove varošice, koja je održavala žive poslovne veze sa Trstom i Albanijom, pošli su u selo Dodoše, kod domaćina Mrđena Savićeva. Posedali su za trpezom koja ih je već čekala. Tu su im prvo, beleži Vrčević, doneli rakiju. "Pošto se svaki čašom obredio, iznesoše na trpezu dva brava pečena, onako cijela. Ko nije očima vidio kako Crnogorci ubrzo izkomade pecivo, taj ne može vjerovati. Sijevaju dva noža nad ova dva peciva neprestano. Odpadaju komadi mesa na trpezu, štrkću kašičice tam-amo, štrapće kad mu od prve ne pa'ne oni komad mesa kud nožem pogodi.
* Međutim drugi kida kruh, velike, vruće ispod sača pečene pokvasnice. Stani sad, more, da vidiš kako se to jede. Gospodin knjaz imao je pred sobom i piat (tanjir) i rucnik i pižun (kamena klupa) i nož kao i ja. Ma, on nehćede, nego da jede po crnogorski, te i ja. Skupa svaki, kao vuk janje, u jednoj ruci komad pečenja, a u drugu hljeb, i tako da bi rekao čovjek da i nos i brci, a ne usta na svu hitnju jedu", zapisao je knežev sekretar.
* Posle obilne večere priređena je zabava, sa mnogih narodnih pesama, gusala i šaljivih igara, pa su gosti ispraćeni na počinak. Sledećih dana obišli su Vir-Pazar, Boljeviće, Ljubotinja, i svuda su bili dobrodosli.
