Zaboravljena verovanja: Ruke šire, u lice se ljube
Izreka "svakog gosta do tri dana dosta", nije potekla od domaćina, kako se obično misli, nego upravo od ljudi koji se primaju pod krov. Gostoprimstvom se ponose svi balkanski narodi, dok god su se sledila opšta pravila. Tuđinac, tako, nikad nije nepozvan dolazio nekom u kuću, a svaki domaćin se starao, makar bio i najsiromašniji, da gosta što bolje počasti. Gosti su znali da se u tuđoj kući ostaje najviše dva dana, a da se trećeg razilaze, pa se sve preko toga osuđivalo kao zloupotreba gostoprimstva.
Dobrodošao gost je morao da zna i kako da se ponaša pred domaćinom, i tu se najviše gledalo na pozdravljanje. Rukovanje, u znak prijateljstva, pažnje i srdačnosti, potiče još od vremena kada je otvorenom šakom trebalo da se pokaže dobra namera, a i da nema skrivenog oružja
Na Balkanu su se zadržali grljenje i poljupci, čime su prisnost među sobom pokazivali najpre i vladari i plemići, kasnije i prosti puk, a kapa se skidala i pravio naklon u znak poštovanja i pažnje, što poneko čini i danas. U narodnoj pesmi "Sestra Leke kapetana" opeva se putovanje Kraljevića Marka u Prizren, gde ga usput svraća u svoj dom prijatelj Miloš: "Srete Marka, pobratima svoga, ruke šire, u lice se ljube."
Običaj da se pada na kolena i ljube krajevi odeće, skuti, progutali su vekovi, a iz tog "kompleta" zadržao se samo poljubac u ruku. Nekad se na ove načine uveravao u poniznost starešina, bio on velmoža, sveštenik ili glava porodice. Kod Albanaca u okolini Đakovice i dan-danas gost kada uđe u kuću domaćina klekne i ostaje na kolenima sve dok mu domaćin ne da "izen", ne odobri mu da ustane i raskomoti se.
U srpskim narodnim pesmama često se pozdravljalo, i ti stihovi se smatraju naročito raskošnim i elegantnim. Tako u pesmi "Nahod Simeun" momak koji u traganju za poreklom stiže do Budima, stane pred kraljicu i "kapu skida, do zemlje se svija, i kraljici božju pomoć daje", a kada se vratio igumanu u manastir "pokloni se do zemljice crne, ljubi oca u skut i u ruku".
Stara pravila važe i danas. Muškarac pozdravlja prvi žensko društvo. Ko prolazi, prvi se javlja onom ko sedi ili stoji. Ruku pruža stariji mlađem, a samo domaćin u svojoj kući prvi ruku pruža svakome. Pri susretu ravnih po položaju, pozdravlja onaj ko prvi ugrabi priliku, a red je bio da pozdravi konjanik pešaka i onaj ko silazi sa brda onog u dolini.
