Prikolica spaljena, pas ljubimac ubijen

U nedelju oko šest časova, dok je u domu zdravlja čekao lekarsku pomoć, pedesetogodišnjeg Vidoja Žugića, teškog invalida i dugogodišnjeg beskućnika iz Podgorice, na čiju se tragičnu sudbinu svojevremeno smilovalo i više čitalaca "Vesti" i uputilo mu pomoć preko našeg Humanitarnog mosta, zadesila je nova nedaća. Stigla mu je vest da mu je u plamenu izgorela mala kamp-prikolica, jedino utočište, koju mu je nedavno darovao Čedo Popović, vlasnik poznate podgoričke kompanije Carine.

Od kamp-prikolice ostali samo točkovi

 

- Prikolicu sam smjestio pored stare crkve Sveti Đorđe ispod Gorice i u njoj mi je bilo sve što sam imao. Dobri ljudi, koji su mi pomagali, od tada su znali gdje sam i tu su mi donosili hranu, odjeću, obuću, posteljinu... Poslije gotovo 25 godina potucanja i beskućnice, nakon nekoliko godina provedenih u jednoj staroj grobnici upravo ovdje pored crkve Sveti Đorđe, nadao sam se da sam se spasao, da barem ne osvićem napolju, na kiši i mrazu, ali neka bezdušna ruka mi ne dade - kazuje kroz suze ovaj nesrećni, namučeni čovek, koji nema nikoga od roda, prepušten da se sam rve sa svojim teškim oboljenjem i mukama koje donosi beskućnički život.

Nikad sreće: Vidoje Žugić

Tog kobnog dana poranio je u dom zdravlja, a pola sata kasnije pozvao ga je jedan monah iz crkve Sveti Đorđe i obavestio ga da mu je prikolica u plamenu:

- Kad sam najbrže što sam mogao, uz pomoć dvije štake, stigao do crkve, imao sam šta i vidjeti. Od prikolice ostali samo točkovi, a pored zgarišta moj pas mrtav u lokvi krvi. Ostalo mi je samo ovo što imam na sebi i koferčić u kojem mi je medicinska dokumentacija. Sve ostalo je izgorelo u prikolici i ja više ne znam ni kud ću ni gdje ću, ni kako ću.

- Od svega me ipak najviše zaboljelo kad sam vidio da je bezdušnik digao ruku i na mog psa sa kojim sam dijelio i posljednji zalogaj kad sam ga imao i koji se nije odvajao od mene i moje kućice, jer je i on kao i ja bio beskućnik, ostavljen i od Boga i od ljudi, prepušten na milost onih rijetkih dobrih i plemenitih koji hoće da pomognu i za čije se zdravlje ja molim Bogu, Svetom Đorđu i Svetom Vasiliju Ostroškom, slava mu i milost...

Žugić je uveren da mu je prikolicu zapalio neko od narkomana, ili više njih, koji se neprekidno okupljaju u okolini crkve Sveti Đorđe, na tamošnjem starom groblju, i koji su mu i ranije činili pakosti, gađali njegovu prikolicu, lomili stakla na prozorima i izrugivali se sa njegovoj nevolji.

- Prijavljivao sam policiji, ali niko nije htio ni prstom da mrdne - koga je briga za nekog beskućnika. Zato sada nijesam ni prijavio da mi je kućica zapaljena. Monasi su javili vatrogascima, oni su brzo došli, ali im je ostalo samo da utule požar koji je progutao sve što sam imao... Valjda je za policiju dovoljno i to što je intervenisala vatrogasna služba, ne da se zainteresuje o čemu se radi...

A nevesela životna priča Vidoja Žugića, da podsetimo, počela je pre pola veka u Pljevljima kada je kao četvorogodišnjak, nakon porodične tragedije, ostao sam na svetu sa bolesnom i nepokretnom sestrom. Tada mu je otac ubio majku i od tada ni o njemu ne zna i ne želi ništa da zna. Manastir Sveta trojica kod Pljevalja je posle kupio jedan stančić u naselju Bjeliši u Baru i tu je Vidoje sa sestrom živeo do pre petnaestak godina, nadničeći i crnčeći po gradilištima. Onda su ih izbacili iz stana.

Sestra mu je ubrzo umrla, a on je od tada počeo da se potuca od nemila do nedraga. Da muka i nevolja budu veći, počeo je da poboljeva, pa je pre sedam-osam godina spao na štake i od tada se skrasio u Podgorici.