Zagreb strepi za svoje zločince
"Vesti" su došle u posed dokumenata koji otkrivaju nespremnost Hrvatske da se ispita uloga ne samo bivših hrvatskih zvaničnika i oficira, već i Davora Blaževića, aktuelnog pomoćnika ministra MUP Hrvatske koji je u vreme rata bio vozač Smiljana Reljića, tadašnjeg direktora Službe za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske, kao i Ivana Vukića Nipera, pomoćnika ministra branitelja koji je tokom rata bio komandant 142. Drniške brigade.
Dovoljno dokaza
Istraga o njihovoj umešanosti u ratne zločine već decenijama se prikriva, a ukoliko bi srpski Sud za ratne zločine Srbije sačuvao svoju, univerzalnu nadležnost, veoma je izvesno da bi Srbija bez problema i s dovoljno dokaza mogla da ih oglasi na Interpolovim poternicama. A da je takav rasplet više nego moguć, svedoče i dokumenta do kojih su "Vesti" došle.
Prvi dokument je tužba koju je porodice Jović, koja živi u Srbiji, 20. jula ove godine podnela Opštinskom sudu u Šibeniku protiv Hrvatske zbog ratnog zločina koji se dogodio drugog dana "Oluje", 5. avgusta 1995. godine u selu Siverić kod Drniša. Međutim, mnogo je zanimljiviji drugi dokument. Reč je o zapisniku od 11. aprila 2001. godine pod oznakom "KN-DO-5/01", kada je zvanično saslušan Petar Ivić, nekadašnji zamenik komandanta Odeljenja logistike vojne baze Šibenik.
Susret sa Službom
Ivić je posvedočio da su o ovom događaju s njim 1998. godine razgovarali pripadnici Službe za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske.
- Rekao sam im sve što i danas vama govorim. Njih je posebno zanimalo da li poznajem onu osobu koja je ubila zarobljenike - objasnio je Petar Ivić.
Ivić se tokom "Oluja" priključio 142. brigadi Hrvatske vojske, kojom je tada rukovodio Ivan Vukić Niper, i prisustvovao zločinu u Siveriću. U aprilu 2001, Ivić je odlučio da tužiocu u Šibeniku ispriča istinu i do detalja opiše šta se dogodilo 5. avgusta 1995. Upravo je to dokument koji hrvatsko pravosuđe i dalje krije!
Opisujući kako je zarobio trojicu Srba, Ivić se u iskazu fokusirao na trenutak kada je pristiglo pedesetak pripadnika 142. brigade HV, a zatim i neki tadašnji i sadašnji visoki zvaničnici hrvatske vojske i policije.
Dva imena
Uz imena aktuelnih pomoćnika ministara u Vladi Hrvatske, na spisku onih koji su prisustvovali zločinu, a pravosuđe Hrvatske na svaki način pokušava to da prikrije jesu i Ante Petričević, koji je u vreme rata bio pukovnik Sigurnosno-informativne službe (SIS) Hrvatske vojske za Sektor Jug u "Oluji" i Smiljan Reljić, koji je tokom rata bio šef civilne tajne službe, odnosno Službe za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske.
- Oko 17 sati došao je tu vozilom marke BMNj Ante Petričević, a došao je i Smiljan Reljić. Nisam siguran da li je Reljić ili njegov šofer Davor Blažević bio naoružan revolverom magnum 357 duge cevi od šest inča. Ne znam da li je Smiljan došao s Petričevićem ili pješke ili, možda, svojim džipom i vozačem Blažević Davorom. To nisam primetio. Među vojnicima se nalazio jedan s oznakom na crvenoj kapi. Zaključio sam da se verovatno radi o pripadniku 4. gbr HV - ispričao je Ivić.
Rafal iza kuće
Svedok je detaljno opisao i kako su zarobljenici ubijeni.
- U jednom trenutku je neko od prisutnih vojnika, ili možda više njih, misleći na onu trojicu zarobljenika, upitao: "Što ćemo s njima, koji će nam k...c"? Zarobljenici su sedeli jedan pored drugog. Ispred njih se nalazio Smiljan Reljić, do njega Ante Petričević, a iza Smiljana se nalazio Damir Blažević. Nakon onog pitanja, Smiljan je odmahnuo rukom i kazao: "Vodi, makni to..." U tom sam času sam bio udaljen od Smiljana možda četiri metra. Niko između nas nije stajao i niko mi nije zaklanjao vidik. Ja sam se nalazio izvan puta, možda dva metra iza zarobljenika. Kada je Smiljan kazao: "Vodi, makni to", iz grupe vojnika se izdvojio onaj vojnik s crvenom kapom. Došao je do zarobljenika i kazao: "Diži se, stoko, mater vam j...m!" Niko od prisutnih nije komentarisao postupak Reljića, niti je pokušao zaustaviti odvođenje zarobljenika.
Strah od odmazde
Mada se složio sa svime što stoji u Zapisniku, Petar Ivić to svoje svedočenje nije hteo da potpiše. Tužilac je na kraju zapisnika naveo i zašto:
Nakon što je građanin Ivić pročitao zapisnik, izjavio je da nema primedbi na sadržaj i da je njegova izjava tačno uneta u zapisnik, ali da će o potpisivanju zapisnika naknadno odlučiti jer se boji mogućih pogibeljnih posljedica za decu, ženu i sebe lično.
Za mene je Reljić, a verujem i za sve ostale, kao šef tajne službe i čovek s ovog drniškog područja u to vreme bio naprosto pojam. Potom je vojnik sa crvenom kapom odveo ovu trojicu u dvorište kuće koja se nalazi odmah do porodične kuće Smiljana Reljića. Više ih nisam video, već sam čuo rafal. Nastao je muk, a onda se vojnik sa crvenom kapom vratio i otišao prema Kninu. Tek tada je vojnik, mislim, Dragan Radeljak ljutito reagovao i upitao: "Zašto ste ih ubili, je li to trebalo?" Radeljak je tada bio časnik, mislim u činu kapetana, star tridesetak godina. Nakon toga smo svi zajedno nastavili prema Kninu - ispričao je Ivić.
Pročitajte još:
* Zagreb: Na spisku Srbije 86, a ne 300 hrvatskih branitelja!
* Nova ujdurma za stare optužnice
* Podgorica verna sluga Zagreba