Novi zadužbinari u ExYu (2): Celiva se ruka koja daje

Postoji anegdota u Vranju da kada je jedan od uglednih popova kritikovao bogatog domaćina, kome se običan svet klanjao zbog bogatstva i sile da mu je ovaj ljutito odgovorio. "Ti, pope, izgleda da si zaboravio, koja ruka daje, ta se celiva. Moje je da ugađam Bogu prilozima, a tvoje da se moliš za mene".

Vladika Pahomije u kolu sa gradonačelnikom Bosilegrada Vladimirom Zaharijevim

 

Da je tako, govori da su najveći priložnici u prošlosti, još za turskog zemana, bili najveći vranjski bogataši, čorbadžije i hadžije, počev od izgradnje saborne crkve Svete trojice u centru tadašnje varoši 1842. godine, pa nakon turskog rušenja, prilikom ponovnog obnavljanja 1856. Svi priložnici su upisani imenom na pločama koje i danas stoje u crkvi, ali i manastiru Sveti Prohor Pčinjski i ostalim svetinjama u varoši ili po selima.

Taj prvi sastav vranjskih donatora bio je od najimućnijih ljudi, koji su do bogatstva došli nakon reforme turskog carstva, početkom 19. veka, kada je omogućeno hrišćanima da se bave trgovinom, zanatima. … Sa stvaranjem imetka stvarali su se posedi, na kojima su kod vranjskih čorbadžija radili za koru hleba njihovi sunarodnici, čivčije. Vešti u poslu, u dilu sa Turcima i Cincarima, Vranjanci koji su dolazili kao govedari iz planinskih okolnih sela ili terzije, samardžije, mutavdžije i ostali postajali su preko noći hadžije i bogataši.

Sa sticanjem bogatstva njihovi apetiti prema mestu u raju su rasli. A, bili su duboko ubeđeni da se raj može kupiti ulaznica za raj donirajući novac za izgradnju hramova. Ono što ih je u duši mučilo, a kao psihološka matrica postoji i danas jeste da li postoji Božja kazna za loša dela i može li se poklonima Bog umilostiviti da oprosti grehe na poslednjem pričešću.

Saborna crkva Svete Trojice u Vranju

 

Drugi veliki zamah u izgradnji božjih kuća, javlja se posle oslobođenja od Turaka, 1878. godine. Kako je tada stvorena nova vranjska elita? Od izbeglih Turaka, na osnovu sumnjivih tapija i svedočenja, kupovali su, u stvari otimali imanja, i tako je nastajala je nova vranjska elita. Naglo bogaćenje opet je uslovilo ugađanje Bogu i doniranje, prvo renoviranje i izgradnja manastira i crkava, pa su i njihova imena uklesana na tablama.

Sve što je kuso, kratko je, kaže naš narod, pa se to odnosi i na vranjske kolenoviće koje će stići Božja kazna u dolasku komunista, koji će se obračunati sa njima. Prema nekim tvrdnjama sudionika tih vremena, vranjski kazamat posle rata, poznat kao Milisavski podrum poredi se s nekim od najgorih paviljona na Golom otoku.

Nakon početka ratova na prostoru bivše Jugoslavije 1991. godine novokomponovani biznismeni, sitni kriminalci i direktori pojedinih društvenih firmi naglo su se opet obogatili. Retko ko od njih da nije dao prilog crkvi, a to ide lično preko vladike Pahomija koji u Vranju stoluje od 1992. godine. Kao i ranije, svako ko je dovoljno dao, uklesao je na ploču svoje ime. U međuvremenu od 1992. godine dobar deo njih je bio krivično gonjen, mnogi su materijalno propali, odali se pijanstvu, razvratu i božjaćenju. Drugi, pak, traju jer umeju da plivaju u političkim vodama, pa osim donatorstva za spasenje duše daruju i političare za spasenje tela.

Među brojnim kontroverznim biznismenima koji su zatražili utočište u Crkvi bio je i sin jednog od najpoznatijih vranjskih direktora. Zaradivši ogroman novac preko fiktivnih firmi koje su poslovale na Kosovu sa robom od preduzeća na čijem je čelu bio njegov otac, sa svojim kampanjonima, pojedinim direktorima očeve firme, kao i drugarima sa ulice stvarao je ogroman profit kome se izgubio svaki trag jer su svi papiri uništeni, a svedoci zadovoljeni na pravi način. Zaštitu Boga i određenih ljudi platio je u jednoj donatorskoj tranši 10.000 maraka, a potom ko zna koliko. Kada je nestala petooktobarska tenzija odrekao se Crkve kao pravi bezbožnik, kakav je bio takav je i ostao.

Prohor Pčinjski, konak desno je zadužbina porodice Pogarčić

Drugi primer je slučaj jednog biznismena koji je bogatstvo stekao na zloupotrebi službenog položaja u firmi koja je u međuvremenu nestala, a kasnije zbog privatnih problema uleteo u alkohol i razvrat i materijalno propao. Na vrhuncu moći bio je glavni donator seoske crkve odakle vuče poreklo. Opet, uz blagoslov vladike Pahomija. Problematična seksualna orijentacija u patrijarhalnom Vranju nije mu davala mira. Pare koje je dao za spasenje, a koje nisu male, teško da mu pomažu o ovozemaljskom razvratnom životu, ispunjenom alkoholom i biseksualnom ljubavnom vezom. Da li se nada spasenju na Božjem sudu, za koji iz zemaljskog straha smatra da postoji, to samo on zna.

Sledeći nastavak - Novi zadužbinari u ExYu (3): Ovuda ni autobus ne prolazi