Obrazloženje Haga: Artiljerijski napadi su legalni
Oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Antu Gotovini i Mladenu Markaču, apelaciono veće Haškog tribunala danas je utemeljilo na jednom, kako je ocenilo, pogrešnom zaključku iz prvostepene presude kojom su oni zbog progona Srba iz Kninske krajine 1995. bili osuđeni na 24 i 18 godina zatvora.
Apelaciono veće je preglasavanjem - trojica sudija bila su za, a dvojica protiv - razmatranje prvostepene presude suzilo na pitanje da li su artiljerijski napadi na Knin, Gračac, Obrovac i Benkovac u okviru operacije Oluja, 4. i 5. avgusta 1995, bili protivzakoniti - kako je utvrdilo prvostepeno veće - ili nisu, što je u žalbi tvrdila odbrana.
Optužnica pala jer je pisana za Tuđmana
Hrvatski advokat Anto Nobilo smatra da je oslobađanje hrvatskih "logičan sled" pošto ih optužnica nije ni teretila po komandnoj odgovornosti za konkretna ubistva, paljenja i pljačke.
"Ova optužnica je bila očigledno dizajnirana za tadašnjeg predsednika Franja Tuđmana i ministra odbrane Gojka Šuška", rekao je Nobilo.
On smatra i da je prekomerno granatiranje bilo "najslabija karika" u toj optužnici, jer, kako navodi, "toga praktično nije bilo".
"Kad se to izmaklo, srušila se cela presuda. Jer, optužnica nije ni optužila generale Gotovinu i Markača po komandnoj odgovornosti da su bili odgovorni za konkretna ubistva, paljenja, pljačke i slično", kazao je Nobilo.
On, međutim, ukazuje da presuda ne konstatuje da Srbi u Hrvatskoj nisu ubijani.
"To ne znači da te ljude neko nije pobio, da oni nisu opljačkani, da im kuće nisu zapaljenje ... Hrvatska kao odgovorna država, država vladavine prava, buduća evropska država, neće smeti stati na ovome. Ona mora otkrivati i procesuirati sve koji su počinili zlocine, te, isto tako, obeštetiti narod koji je oštećen u Oluji i nakon nje", ocenjuje Nobilo. |
Kako je, obrazlažući konačnu presudu, rekao predsedavajući sudija Teodor Meron, pravosnažnom presudom utvrđeno je da je nalaz prvostepenog veća o nezakonitosti tih napada bio "kamen temeljac" za zaključak da su optuženi učestvovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu vođstva Hrvatske čiji je cilj bilo trajno i nasilno uklanjanje srpskog stanovništva.
Prema prvostepenoj presudi, ti napadi na četiri grada uzeli su za metu "civile i civilne objekte i ... izazvali deportaciju velikog broja civila iz regiona Krajine" što je bio cilj zločinačkog udruženja na čijem je čelu stajao tadašnji predsednik Hrvatske Franjo Tuđman.
Podsećajući da je prvostepeno veće nalaz o nezakonitosti napada utemeljilo na činjenici da su projektili HV padali "200 metara" od pretpostavljenih vojnih ciljeva u gradovima, apelaciono veće je jednoglasno utvrdilo da je to bila greška.
"Prvostepena presuda ne sadrži ni naznake da su bilo kakvi dokazi razmatrani pri donošenju takvog zaključka, a u njoj ne postoji ni obrazloženje kako je veće došlo do njega ... U takvim okolnostima, apelaciono veće jednoglasno utvrđuje da je prvostepeno veće pogrešilo kada je primenilo taj standard koji nije bio povezan sa dokazima", rekao je sudija Meron.
Uz protivljenje sudija Karmela Ađijusa i Fausta Pokara, većina sudija ustanovila je stoga da "ne može biti utvrđeno van svake sumnje da su četiri grada bila podvrgnuta protivpravnim artiljerijskim napadima". Sudije Meron, Patrik Robinson i Mehmet Ginej time su usvojili najvažniji osnov Gotovinine i Markačove žalbe.
Žalbeno veće je nadalje utvrdilo da je postojanje udruženog zločinačkog poduhvata za proterivanje Srba u prvostepenoj presudi "bilo primarno utemeljeno na postojanju protivpravnih artiljerijskih napada na civile i civile objekte u četiri grada".
Pošto je presudilo da artiljerija HV nije delovala protivzakonito u napadima na gradove u Krajini, preinačivši prvostepenu presudu, apelaciono veće je zaključilo i da nije postojao udruženi zločinački poduhvat hrvatskih vlasti u cilju proterivanja Srba.
Poništavajući temelj prvostepene presude, većina sudija apelacionog veća zaključila je, stoga, da se "odlazak civila u isto vreme sa zakonitim artiljerijskim napadima ne može kvalifikovati kao deportacija" srpskog stanovništva.
"U navedenim okolnostima, apelaciono veće ne može utvrditi da su artiljerijski napadi, za koje su Gotovina i Markač odgovorni, dovoljni da se oni proglase krivim van svake sumnje za deportaciju", rekao je sudija Meron.
Osvrćući se na mogućnost da Gotovina bude kažnjen zbog toga što nije sprečio i kaznio zločine, veće je utvrdilo da raspoloživi dokazi ne ukazuju da je "bilo kakav propust Gotovine bio toliko svebuhvatan da dovede do krivične odgovornosti", bilo u obliku pomaganja i podržavanja zločina, bilo u obliku komandne odgovornosti.
Posle razmatranja mogućnosti da Markač bude kažnjen zato što kao nadređeni nije kaznio ni sprečio zločine, žalbeno veće je utvrdilo da za to nema osnova, budući da je i u prvostepenoj presudi utvrđeno da on "nije dao značajan doprinos relevantnim zločinima, niti da je imao efektivnu kontrolu nad specijalnom policijom".
U kritično vreme, Gotovina (55) je bio zapovednik operacije Oluja i komandant Vojnog područja Split, a Markač (55) zamenik komandanta hrvatske specijalne policije i ministar unutrašnjih poslova.
Apelaciono veće Tribunala iz navedenih razloga je poništilo prvostepenu presudu, kojom je Gotovina bio osuđen na 24 godine zatvora, a Markač na zatvorsku kaznu od 18 godina. Oni su oslobođeni krivice za progon, deportaciju, pljačku, ubistva, bezobzirno uništavanje, nehumana dela i okrutni tretman srpskog stanovništva u Krajini, od početka avgusta do kraja septembra 1995. godine.
