Humor seče kao sablja
Gde su mladi tu je pamet, gde je pamet tu je šala, a gde je šala, straha nema, u najkraćem je slika višednevnih Protesta protiv diktature iz ugla srpskog stručnog miljea koje atmosferu okupljanja širom Srbije vidi kao veliku uličnu žurku, prepunu raskošne duhovitosti. Smeh okupljenih ljudi je, kažu, glavno oružje u borbi za bolju državu.
Bunt, koji je na ulicama osvanuo posle predsedničkih izbora i pobede premijera Aleksandra Vučića, nosi prepoznatljive simbole sa protesta od pre dve decenije organizovanih zbog krađe glasova na lokalnim izborima, poput duvanja u pištaljke i lupanja u šerpe. Iznedrio je, međutim, i novu ikonografiju, kao što je svakodnevno "padanje u nesvest", sa aluzijom na momka koji se "sručio" u studiju TV Hepi prilikom gostovanja Vučića i njegovih roditeljima.
Plaća me ujka iz Nemačke
Iz velike ulične žurke vrca duhovitost mladih ljudi koji kažu da znaju da su u prorežimskim medijima proglašeni za "strane plaćenike", "soroševce" i "opozicione pione". Tim floskulama će vam ironično i odgovoriti ako ih zapitate ko stoji iza njih, a u humorističnoj emisiji "Četiri i po muškarca" dali su niz vrlo šaljivih odgovora.
- Sunđer Bob mi daje pare da izađem na ulicu - kazao je jedan od studenata, dok je drugi tvrdio da je to lično uradio Aleksandar Vučić.
Studentkinja se nadovezala odgovorom da proteste finansira njen "ujka iz Nemačke", dok je bilo i onih koji su naveli da iza njih stoji Vlada Škotske, portparolka Hitne pomoći Nada Macura, Penzioni fond... Davne 1968. godine studenti su nosili parole poput "Mi gradimo socijalizam, a vi vile", a danas "Narod gladuje, elita se raduje"...
Ili, dolazak na protest sa peglom u rukama i parolama "Peglam rezultate povoljno" kao ironijom na snimak sa društvenih mreža na kojem deo ponovo prebrojavanih glasačkih listića iz Sandžaka nije presavijen, pa je pitanje kako je bio u glasačkim kutijama.
Humor je, prema oceni novinara Njuz.neta Branislava Grkovića, najubojitije sredstvo u ovakvim okupljanjima, zato što, kako ističe, država nema odgovor na osmehnuta lica sa ulica.
- Vlast može da proba da stavi flaster na usta onima koji bi da na ovaj način poprave stvari u zemlji. Ali... onda mora da ga stavlja svakom pojedinačno u toj masi naroda, pa je jasno da ne mogu nikako da uguše srpsku duhovitost i satirtičnost kao sredstvo za ukazivanje na negativne pojave. Mi to nosimo u sebi i uopšte nemaju načina da nam ga oduzmu - tumači Grković za "Vesti".
Dok se smejemo, živi smo
Humorista Branislav Grković ukazuje da humor, ako je sam, možda i ne može da pobedi vlast, ali i da bez njega, pobeda nikako nije moguća.
- Dok se ljudi smeju, oni su živi i borba ne prestaje - ističe Grković.
"Bolje pivo u ruci, nego posao preko stranke u struci", "Mali Alek velika revolucija"... Ovi transparenti su očit dokaz duhovitosti i inspirativnosti nacije i u najtežim momentima, kao i želje da borbu za prava izvojeva mirno, samo oštrom satiričnom rečju. Šaljivim transparentima studenti i građani su se, kako podseća socijalni psiholog Žarko Trebješanin, suprotstavili i krađi glasova na lokalnim izborima 1996. godine.
- Pre dve decenije su na ulicama bile sjajne dosetke poput onih "Tuđman ima karcinom, a Sloba studente", "Gledam dnevnik RTS i počeo sam da se drogiram". Kao i onda i sada je atmosfera karnevalska, a smeh na ulicama lekovit, jer oslobađa ljude od straha i pobeđuje ga. Sa druge strane za diktatora i autokratu koji se narodu predstavlja kao veliki vođa, satirična kritika je mnogo gora od ozbiljne, jer tako ismejan ostaje bez oreola i gubi tlo pod nogama - potvrđuje Trebješanin svoju tezu da nema ubojitijeg sredstva protiv političara od smeha i satire.
Nesumnjivo bogat duh mladih, prema oceni predsednika sekcije satire Udruženja književnika Srbije Dragutina Minića Karla, teško će napraviti preokret u društvu. Kao razlog pesimizma on je naveo razvijeni instinkt političara za opstankom na vlasti koja im je očito preča od svega.
- Mi ne oskudevamo u humoru, naprotiv sjajni smo, čak smo i 1999. dok su padale bombe, blistali u duhovitosti. To je jedino što Srbiji ne nedostaje, ali teško će vlast tako biti naterana da stavi prst na čelo. Uostalom, i kaže se da kada se publika smeje to je humor, a kada se uozbilji, onda je satira, pa moguće je da tek ta satira možda nekom da dopre do mozga - kaže Minić za "Vesti".
Psi laju...
Dragutin Minić Karlo se priseća da su se mladi humorom borili i na studentskim protestima 1968. i devedesetih godina.
- Lepa je i današnja slika sa ulica, ali ne i potpuno delotvorna na vlast, jer političari na to gledaju po onoj narodnoj "psi laju, karavani prolaze". Ti koji vode državu, ako su pametni, trebalo bi da se nasmeju toj britkosti mladih i pokažu da su ljudska bića - smatra Minić koji kaže da taj srpski humor nije samo deo protesta, već i grafita, društvenih mreža, aforizama.
Parodijom na političare u liku sa Ljubiše Preletačevića Belog, mladi Luka Maksimović je u kampanji za predsednika vrcao od duhovitosti i šale i, na iznenađenje mnogih, prema broju glasova vinuo se na treću poziciju, ostavljajući daleko iza sebe opozicione lidere. Fenomen zvani Beli i dalje beži od "prave" politike i narodu putem Tvitera poručuje da niko od političara ne zaslužuje ni da šeta sa njima, a kamoli da bude ispred njih. Pozdravlja "dostojanstveni protest" uz savet mladima i građanima koji su na ulici "samo polako, fino, mangupski".
Građanski protesti se iz dana u dan šire, a posle univerzitetskih profesora, uz studente su stali i radnici. Domanovićevski i nušićevski ostaju "do kraja" i dok vlast i opozicija ne prestaju da se prepucavaju, celokupnom političkom "čardaku ni na nebu ni na zemlji" stiže poruka mladih da nije bitan samo jedan čovek, već da osim njega, iz srpskog dvorišta treba počistiti celokupnu "tajkunsku elitu".
