Sela opelješili nakupci

Poljanica danas ima 22 sela, a u centralnoj školi u selu Vlase u prvi razred krenuće samo četvoro učenika. Poljanica zahvata četvrtinu površine vranjske opštine ili 180 kilometara kvadratnih, te je sinonim za propast ruralne Srbije.

Direktor škole u Vlasu Slaviša Antić

Centralna škola u Vlasu nekad je imala 1.317 učenika. Sagrađena početkom tih 60-ih godina danas je ruina jer se malo toga ulagalo u nju.

- U centralnu školu na jesen doći će 115 učenika od 1. do 8. razreda. Svake godine smanjuje se njihov broj za 10 do 15. To je surova realnost stalnog iseljavanja stanovništva iz ovog planinskog kraja. Danas imamo oko 2.500 stanovnika u svim selima, uglavnom staraca, sa preko 60 godina proseka - kaže Slaviša Antić, mladi i preduzimljivi direktor osnovne škole 20. oktobar u Vlasu.
Poljanica ima i 10 seoskih škola od 1. do 4. razreda.

- Sve te škole su 80-ih godina prošlog veka imale u proseku od 40 do 50 đaka. Sada nema nijednog osnovca u 11 sela. Procena je da će za jednu deceniju najmanje 10 učitelja biti tehnološki višak - ističe Antić.

Zakrpljeni putevi

Penzioner, 73-godišnji Toma Tasić, rodom iz Golemog Sela, tvrdi da je za sve kriva politika.

- Svi političari su nam obećavali ponovno osnivanje zemljoradničke zadruge, da će svaki zaselak dobiti bar nekoliko kilometara asfaltnog puta, da će glavni put od Vranja do Mijovca biti presvučen asfaltom, a ne da se stalno krpi i propada, da će izgraditi terene za male sportove, da će ponovo otvoriti zdravstvenu ambulantu u Golemom Selu, najvećem u kraju, da će pojačati napon električne struje i tako redom. Jedino što urade jeste da pošalju kamione sa šljunkom kojim naspu puteve, a to prva veća kiša odnese - kaže Tasić.

Država je za sada pomogla da se kupe rasne krave, kao i sadnice jabuka, malina, borovnica, šljiva...

- U kraju ima dosta registrovanih poljoprivrednih gazdinstava, zasađuju se voćnjaci, ali organizovanog otkupa nema, pa su prepušteni nakupcima. Šta im vredi uložen trud i volja kad pretaču iz šupljeg u prazno. Jedina korist od države jeste što dobijaju regresiranu naftu i nešto đubriva, ali neshvatljivo je da država od njih nema povratnu korist jer je nezainteresovana za otkup proizvoda. Glavni problem jeste što nema otkupne stanice i mleko otkupljuju privatne mlekare po izuzetno niskim i nerentabilnim cenama. Nema otkupne stanice za voće, za šumske plodove, posebno pečurke i lekovito bilje sa kojima je ovaj kraj prebogat. Dolaze nakupci iz cele Srbije i nose narodnu muku po bagatelnim cenama - ističe Tasić.

Moma Jović, penzioner iz sela Gradnja, tvrdi da je Poljanica potpuno skrajnuta od svake opštinske vlasti i to najviše boli žitelje ovog pitoresknog kraja.

- Poljanica je do 1965. godine imala svoju opštinu sa sedištem u Vlasu, pa je svoju sudbinu rešavala svojim snagama i svojom pameću. Ukidanjem opštine počelo je njeno naglo slabljenje i iseljavanje. Danas Poljanica nema nijednog odbornika u Skupštini Grada Vranja, gde bi zastupali interese svoga kraja. Mnogi nisu mogli da poveruju da je to istina, kada znaju da je između dva svetska rata iz ovoga kraja bilo poslanika u Narodnoj skupštini u Beogradu. Same političke stranke određuju ko će biti odbornik, a stranke su kandidovale ljude iz Vranja jer njima nisu potrebni odbornici iz Poljanice! Računaju da je kraj propao, a sa njima i glasači koje kupuju po principu "tante za kukuriku" ili ništa za ništa - navodi Jović.

Zadružni lopovi

Toma Tasić stoji pred oronulom zgradom Zadružnog doma u Vlasu i sa setom se seća kako je poslovala pre 30 godina.

- Zadrugom su rukovodili ljudi sa nezavršenom osnovnom školom i to uspešno jer su poslovali domaćinski, odgovorno za opšte dobro. Imali su prodavnice mešovite robe, prehrambeno-tekstilne. Imali su otkupnu stanicu gde se znala prava cena za otkup pasulja, semenki od bundeva, jabuka, šljiva, kupina, šipuraka, koprive, lekovitog bilja, pečuraka... Otkupljivali su se i pragovi za železničke pruge, drva za ogrev, naravno i sva vrsta stoke, posebno telad. Poslovali su tako uspešno da su kupili traktor sa priključnim mašinama, kamion, vršalicu, kombajn i na kraju automobil. Vreme je prolazilo, došli su novi rukovodioci zadruge, puno školovaniji, a svoje znanje iskoristili su da zadruga nestane i Zadružni dom bude ruglo u selu. Iza njih ostala je pustoš. Prodavnice su zatvorene i ne rade, a mašinama se gubi svaki trag. Poljanički seljak je prepušten raznim mešetarima i nakupcima i doveden do prosjačkog štapa. Sela su ispražnjena, vlada siromaštvo, ne ulaže se ništa u ovaj kraj, infrastruktura je očajna i svako ko može od mlađih beži bez ikakve želje da se vrati - priča Tasić.