Priča Vojislava Šešelja (8): Berza diploma i seksa
U sećanjima na svoje buntovne mlade godine, Vojislav Šešelj je zabeležio i ove priče.
- Jarani koji su rano počeli sa pićem skupljali su se preko puta parka gdje se nalazio podrum pića Franje Surdila. Cijene su bile bagatelne, a roba je bila sumnjivog kvaliteta i porijekla. Uglavnom se prodavala najjeftinija rakija "brlja" od koje te boli i glava, i stomak, i čitavo tijelo. Oni kojima bi pozlilo, oni bi skoknuli za prvi grm, i tu se junački ispovraćali, da bi odmah zatim nastavili da terorišu svoje mlade organizme. Uglavnom se tu skupljala raja iz Pofalića, sa Marijin Dvora, kao i mi sa Grbavice. Naša raja se okupljala i kod restorana Galeb, kao i kod Kaprisa. Fudbal smo igrali i na Cirkus placu. Tu se pikala najbolja fudbalica u Sarajevu. Tu su znali da dođu i prvotimci Želje i Sarajeva, i da sa klincima odigraju koju "ševu", što je kod klinki i šiparica nailazilo na buru oduševljenja. Taj plac se nalazio tamo gdje je sada Holidej in...
UTAKMICE POMIRENJA
Posebno su bile čuvene "utakmice pomirenja", koje su se unaprijed ugovarale, i kojima su prisustvovale stotine gledalaca iz krajeva čije su se "bande" mirile. Recimo potuku se raja iz Albanske ulice sa Kustinom rajom (režisera Emira Kusturice koji je bio značajan sarajevski jalijaš i tabadžija), i onda se pomirenje obavlja tu na placu, u fudbalskom nadmetanju dva tima. Naravno, o pomirenju nije bilo ni govora, jer bi nastala još žešća makljaža. Dovoljno je bilo da samo neko nekoga zvizne po cjevanici, i eto ti belaja! U vrijeme kada sam stasao u momčića išli smo na kamen kod Zemaljskog muzeja da "parimo oči" na najboljim ribama u gradu, a to su bile studentkinje Filološkog i Filozofskog fakulteta, koji su se nalazili odmah do Muzeja.
Na igranke smo išli kod "Neđe" na evergrin, kod Baneta u Gong, a kasnije i na Skadarliju u disko kod Čička. Išli smo i u Dom izviđača na Mejtašu, u Ferijalni dom... itd. Inače, najbolje mačke su bile: Ljilja Grofica, iz novog naselja, pa "Tiha patnja" - žena doktora Pokića, Adila. Ta, kada prođe čaršijom, čitav saobraćaj stane, pa svi muškarci, kao i žene, u nju "zintaju" i bleje! Tu je bila i (Gordana) Magaš, balerina... Te jeseni, 1970. na Tjentištu, u Dolini heroja, gdje sam bio na nekom seminaru mladih komunista i kandidata za članove partije, ja sam imao i svoje prvo pravo ljubavno iskustvo. Meni je bilo 16 godina, a njoj 17 i znam da je bila iz Goražda. Išla je u školu učenika u privredi. Frizerski zanat. Bila je "šišarka", kako bi današnji klinci rekli. Sjećam se da, osim što mi je bilo "prvi put", nikakvih posebnih emocija tu nije bilo. Ja se poslije s njom nikada nisam ni čuo ni vidio. To se tad tamo desilo, i ništa više, mada mi je žao što to nisam iskusio još ranije. Ona je bila mnogo iskusnija bez obzira na to što je bila samo godinu dana starija od mene.
Crni OmerU knjizi Riste Miličevića "Hercegovačka prezimena" o porodici Šešelj je napisano i ovo: "Šešelj - pravoslavci - u Zavali, Orahovom Dolu i Dolu (Popovo). Daljim porijeklom su iz Riđana u Crnoj Gori. Iz ovog kraja u Popovo je doselio Lazar, peti predak Dušana Šešelja". Zna se da su Šešelji najprije stanovali u Veličanima, a zatim u Kotezima. Iz Koteza su prešli u Zavalu i nastanili se u zaseoku Mareva Ljut. U Orahovi Do su došli iz Mareve Ljuti 1925. godine, na manastirsko imanje. U selu Do su odavna. Slave Lučindan. Priča se da je neki Jovo Šešelj, oko 1800 godine, prodavao vino o derneku (vašaru) na Petrovdan u Zavali. Među svijetom je bio i "musliman Crni Omer sa svojim slugom". Kada se Omer napio, počeo je razbijati čuture za vino oko sebe. Jovo tada ubije Omera i slugu. Poslije ovog događaja, trojica braće Šešelj odsele iz Zavale: jedan se preselio u Do, drugi u Nevesinje, a treći (Joko) pobjegne u neko mjesto kod Metkovića i pređe u katoličku vjeru. Tamo ih, kao katolika, i "sada ima dosta". Iz jednog objavljenog detalja da se zaključiti da su Šešelji živjeli i u Čepelici (Bileća). |
Iz gimnazijskih dana ne nosim neke naročite uspomene. Bio sam i tu odličan učenik, ali nisam jurio za peticama, već sam bio zaokupljen drugim stvarima, a pogotovo kada sam, nakon drugog razreda, otišao na ORA (Omladinska radna akcija) "Banja Luka '71". Tada sam počeo sa tzv. društveno-političkim radom u Omladinskoj organizaciji Gimnazije, a kasnije i u partijskoj organizaciji škole.
Inače, ja sam upisao Drugu sarajevsku gimnaziju, Koševsku gimnaziju 1969. godine. I dalje sam najviše volio istoriju, geografiju, srpskohrvatski jezik, biologiju, kao i nove predmete, filozofiju i sociologiju. Kako i zašto sam se odlučio za odlazak na radnu akciju ne znam tačno. To je bilo kao neka "moda", i radne akcije su po mnogo čemu karakteristične za taj vremenski period. Veliki procenat omladine je bio ponesen akcijaštvom, ponesen odlaskom na te akcije i svim onim što se tamo dešavalo, a o čemu se naveliko pričalo u gimnaziji i na korzou. Pričalo se, recimo, da se tamo mogu na brzaka položiti razni ispiti i steći razne diplome, za vožnju, sa fotografa, za novinara, kuvara, frizera, da je i prijem u Partiju tamo jednostavniji, da je klopa dobra, a zabava izvanredna.
Čak je bilo priča o "velikoj seksualnoj demokratiji" koja vlada na radnim akcijama, da se tamo ne zna "ko koga, kada i zašto" i da je tamo sve "koljektivnaja raspaljotka", što bi rekli braća Rusi! Na moju odluku da odem na ORA "Banja Luka '71", u ljeto između drugog i trećeg razreda gimnazije, uticao je i moj društveni rad u školi, kada sam stalno bio aktivan, od odeljenske zajednice do rada u raznim vannastavnim sekcijama i društvima. Moram priznati da sam i sam želio biti primljen u Partiju jer sam već znao da je sa "crvenom knjižicom" mnogo lakši put u učenju i karijeri, nego bez nje. A ja sam već imao svoj plan i svoj cilj. Ja sam već sebi isprojektovao karijeru i već sam znao da mi je pravo, studiranje pravnih nauka, i advokatura kao najljepši i gospodski posao, ono što me jedino zanima!
DECA NE PRAVE DRŽAVU
Uglavnom, bilo kako bilo, i bilo zbog čega, ja sam se prijavio za tu radnu akciju. Što bi rekao pjesnik: "Postao sam saputnik oduševljeni". Kada sam uveče to saopštio roditeljima otac Nikola je bio protiv i to je glasno komentarisao, dok je majka Danica, onako potiho prišla i zabrinuto mi rekla: "Batali, Vojo sine, te njihove akcije i te njihove lagarije. Ne pravi se država golim rukama djece! Gledaj samo svoju školu, to će tebi jedino biti od koristi. Sve ostalo je đavolja prevara! Ako već ne znaš šta ćeš sa sobom u Sarajevu, a ti sjedi na voz pa u Popovo Polje, kod đeda, kod stričeva, od volje ti. Prošlog ljeta nisi iš'o, a znaš kol'ko su te željni" "Znaš šta, majko! Završio sam razred sa odličnim. Nemam nikakvih obaveza u Sarajevu, a poslije radne akcije idem u Hercegovinu. Možda ću skoknuti i do tetaka u Dubrovnik. Idem malo da se razdrmam, a i neki žulj da zaradim...
Majčini koreniVladimir Dedijer, u predgovoru obnovljenog izdanja studije "Hercegovina", svoga oca Jevta, kaže: "Kada je Jevto otišao u Beograd, u selo Čepelicu su došli austrijski žandari, kundacima premlatili Jevtinog oca Stevana i zahtevali od njega da se odrekne svoga sina. U tome je starog Stevana sprečio njegov sused Šešelj koji je čak udario jednog žandara zbog čega je dobio dve godine tamnice koje je odležao u Zenici...". A o porodici Vojine majke Danice, o Misitama, na strani 510, pomenute knjige je zapisano: "Misita - pravoslavci - u Kijev Dolu i Zavali (Popovo); Gabeli i Tasovčićima (Čapljina) i u Mostaru. U Zavalu, Gabelu i Mostar doselili su iz Kijev Dola. Slave Sv. Vrači - Kozmu i Damjana. Misita ima i u selu Misite (Bobani, Trebinje). Stare su porodice i vjerovatno je selo po njima dobilo ime. Ovi Misite slave Jovanjdan". |