Novo albansko "otkriće": "Marko Miljanov je Mark Miljani - Albanac"!?
Da su maštarije o velikoj Albaniji i te kako stvarne, potvrđuje pisanje popularnih albanskih portala koji su objavili "istorijski" osvrt o "tragičnim posledicama otuđenja Albanaca u Crnoj Gori", piše Sputnjik.
"Zbog žeđi za činom izdali krv dedova"
Tekst koji je objavljen na albanskim portalima "Malesija" i "FMImages", bavi se životima trojice znamenitih "Albanaca" s kraja 19. i početka 20. veka koji su, kako se navodi, živeli u vreme kada se "odlučivalo o sudbini albanskih teritorija u Crnoj Gori".
U pitanju su ni manje ni više nego čuveni kučki vojvoda Marko Miljanov Popović (u albanskoj verziji - Mark Miljani), zatim vojvoda i ondašnji ministar odbrane Crne Gore Ilija Plamenac, kao i znameniti vasojevićki brigadir Avro Cemović (ili po albanski - Avro Cemi).
U želji da naprasno prisvoje neke od najznamenitijih Crnogoraca, autori teksta navode da albanska istorija prepoznaje mnogo takvih slučajeva, kada su "zbog žeđi za činom i državnim položajem, njihova deca napustila svoju naciju i jezik i izdali krv svojih očeva i dedova", nakon čega su prelazili na stranu albanskih neprijatelja koji su ih koristili za invazivne svrhe.
Kao najbolje primere asimilacije i instrumentalizacije pojedinaca albanskog porekla autor objašnjava da je ne slučajno odabrao upravo pomenuti slavni trojac iz crnogorske istorije, jer je "svaki od njih povezan sa određenom albanskom teritorijom u Crnoj Gori" i to: Marko Miljanov (Mark Miljani) sa Malesijom (Kučima), Ilija Plamenac sa Tvilovom (Crmnica) i Avro Cemović (Avro Cemi) sa područjem Plava i Gusinja.
"Vojvoda albanskog porekla iz pokrajine Kuči"
Naravno, pored činjenice da se radi o toliko fantastičnim tezama sa kojima se naprosto ozbiljno ne polemiše, nekoliko detalja ipak zavređuju osvrt, piše Sputnjik. Da je u pitanju elementarno neznanje albanskih autora svakako na prvom mestu upućuje besprizoran pokušaj prisvajanja jednog od najčuvenijih Crnogoraca kojeg istorija pamti - Marka Miljanova Popovića.
Za njega se, na primer, kaže da je bio vojvoda Knjaževine Crne Gore albanskog porekla iz pokrajine Kuči, da je predvodio svoje pleme u ratovima protiv Otomanskog carstva, ali i da je takođe bio vođa crnogorskih snaga protiv Albanaca, kako bi se Malesija pripojila Crnoj Gori, zbog čega je kasnije zažalio, "ali je bilo kasno, jer je šteta već bila učinjena njegovom (albanskom) narodu".
Iz ovih navoda se lako može zaključiti da autori o Marku Miljanovu ne poznaju čak ni elementarne lako proverljive činjenice, poput one kako se dotični zaista prezivao, odnosno, da je kučki vojvoda rođen u Medunu kao Marko Popović od oca Miljana i majke Borike, zbog čega će u narodu i ostati čuven kao - vojvoda Marko Miljanov.
Pritom, da li u neznanju ili lošoj nameri, "istoričari" su prenebregli i činjenicu da su upravo blagodareći Marku Miljanovu nastali neki od najlepših opisa iz života i običaja časnog albanskog naroda. Tako je o Albancima Marko u svom delu o "Životu i običajima Arbanasa" pisao najlepše, govoreći da: "Niko nije više od Arbanasa s malijem dobrim zadovoljan i malijem zlim ogorčen"!
"Bar i Ulcinj uglavnom naseljavali Albanci"
Ništa bolje nisu prošla ni preostala dva znamenita Crnogorca - vojvoda Ilija Plamenac i brigadir Avro Cemović.
Plamencu kao Crnogorcu iz Crmnice, navodno "albanskog porekla", dotični autori najviše zameraju što je bio jedan od vodećih komandanata koji je predvodio crnogorske snage u okupaciji Bara 1877. i Ulcinja 1878. godine - dva grada koja su tobože "uglavnom naseljavali Albanci".
S druge strane, za vasojevićkog brigadira Avra Cemovića tvrdi se da je takođe tobože "rođen sa albanskom pripadnošću", nakon čega je asimilovan u Bošnjake, da bi potom "služio srpsko-crnogorskoj politici, praveći varvarske zločine i genocid nad Albancima i Bošnjacima" u okolini Plava i Gusinja.
Sve u svemu, neuverljiva priča o krađi i beskrupuloznom proglašavanju nekih od najvećih ličnosti iz istorije Crne Gore za tobožnje Albance ne mora nužno biti naivna. Ako za trenutak zanemare sve neistine i proizvoljnosti na kojima počiva pomenuta fatamorgana, ostaje činjenica da se u konkretnom slučaju pre svega radi o reprezentima određenih teritorija u Crnoj Gori, i to onih koje se ne slučajno protežu duž čitave crnogorsko-albanske granice: od Bara do Ulcinja, preko Crmnice i Kuča (Malesije), zaključno sa Plavom i Gusinjom…
