Hrvati godinama pričaju o "srpskoj agresiji", a onda im se sve vratilo kao bumerang
Deo u konačnoj presudi Haškog tribunala šestorci Herceg-Bosne koji govori o međudržavnom sukobu i učešću hrvatskih jedinica u ratu u BiH, ne uzima u obzir opštepoznatu činjenicu o stradanjima srpskih civila sa početka sukoba tokom devedesetih godina prošlog veka.
Zločini na Kupresu, Sijekovcu, Brodu, Derventi i Posavini uopšte, bezbrojni dokazi o prelasku trupa iz Hrvatske... Sve je to u međunarodnoj javnosti ignorisano zarad organizovanog prećutkivanja srpske nesreće u sukobima unutar BiH.
Otuda je zaprepašćenost hrvatske javnosti na stav Haškog tribunala o agresiji tokom sukoba Hrvata i muslimana - licemerna.
Pročitajte još:
* Preminuo haški osuđenik Slobodan Praljak
* Veselin Šljivančanin: Evo šta mi je Praljak rekao kad sam ja osuđen
Naime, taj sukob se dogodio 1993. godine, a godinu dana ranije regularna vojska Hrvatske počinila je teške zločine nad Srbima, pre nego što su je potisnule snage Vojske Republike Srpske.
Istovremeno, "zvanična verzija" u Hrvatskoj i dalje rat u BiH naziva "srpskom agresijom", uz obaveznu mantru da je Srbija napala Hrvatsku devedesetih godina prošlog veka, mada je Srbija tada bila u sastavu SFRJ i postala nezavisna država tek nakon raspada zajednice Srbije i Crne Gore 2006. godine.
Niko se ne seća srpskih žrtava
Ukratko, ni u presudi šestorci Herceg-Bosne nema srpskih žrtava.
Razlog?
I Hrvatsko veće odbrane i muslimanske jedinice prvo su se 1992. godine pobrinule da potpuno očiste Mostar i centralnu Bosnu od Srba (primer - miniranje Saborne crkve u Mostaru s počeka rata), da bi se tek kasnije okrenuli jedni protiv drugih.
Otuda žalopojka premijera Hrvatske Andreja Plenkovića da je, eto, Srbija amnestirana od osude za svoju "agresiju" na BiH i Hrvatsku, a da je "nevina" Hrvatska optužena - predstavlja krah izmišljene novije istorije, čiji su osnovni fakti propaganda, a ne činjenice.
Posebno je zanimljiva ljutnja političke javnosti Hrvatske na Haški tribunal koji je nečuvenim preinačenjem prvostepene presude generalu Anti Gotovini i saradnicima "oprao" zločine počinjene u akciji "Oluja", kojom je završeno zatiranje najvećeg dela srpskih teritorija u Hrvatskoj.
Tada su Hagu u Hrvatskoj pevane pesmice, a sudija Teodor Meron bio je nacionalni junak.
Sve pritužbe srpske strane na "komandnu odgovornost" i hiljadu i nešto godina kazni za vodeće srpske političke i vojne lidere dočekivani su sa likovanjem u Hrvatskoj, a puštanje albanskih, hrvatskih i muslimanskih osumnjičenih pratili su podsmešljivi komentari.
Odjednom, nakon presude šestorici funkcionera Herceg-Bosne, sve srpske kritike upućene Haškom tribunalu za izrazitu političnost i neobjektivnost - postaju hrvatske kovanice.
Od ljubavi do mržnje
Ko danas uključi hrvatske televizijske i radio kanale, pogleda portale, prelista štampu ili pročita izjave desnih i levih hrvatskih političara suočiće se sa istim primedbama koje su upravo oni ismevali 20 godina.
"Haški tribunal je nepravedan", "Hag radi pod političkim pritiskom", "Gde su kazne za komandante arapskih jedinica i one koji su ih doveli?", "Kako mi koji živimo ovde možemo biti agresori?" , "Zašto u Hagu ne odgovara niko od muslimanskih vojnih i političkih rukovodilaca za poznate zločine?"...
Samo što iza ovih izjava ne stoje Srbi, koji su ih prvi izrekli - to su sada postala pitanja koja muče hrvatsku javnost.
Teško je zvanično biti proglašen za agresora. Višegodišnje optužbe na račun Srba i Srbije vratile su se poput bumeranga zvaničnom Zagrebu.
Vokabular antisrspke propagande, pretvorene u zvaničnu verziju istorije, sada ulazi u hrvatske čitanke, ali ovaj put kao - nacionalna istina.
Ko se propagande hvata, od nje i gine.
