Zlikovci koje su mrzele i ustaše (2): Mašina smrti Maksa Mesara
Vjekoslavu Luburiću Maksu nadimak Mesar nadenuli su sami nacisti kada su videli kako upravlja ustaškim logorom Jasenovac. Nadimskom se on izgleda ponosio, budući da su ga oduševljeni obožavaoci opevali kao "zapovednika svojih mesara".
Za Luburića je, međutim, čak i Višnja, kći poglavnika NDH Ante Pavelića, malo pred smrt 2015. godine rekla da je bio "luđak, umno bolestan čovjek, da ga se uopće nije moglo kontrolirati".
Nacisti se žale
Za klupu optuženog za ratne zločine bilo bi dovoljno već to što je upravo Luburić bio taj koji je u avgustu 1941. osnovao logor u Jasenovcu, navodi hrvatski Ekspres. Samo u dečjem logoru u Sisku umrlo je između 1.152 i 1631 dece u jezivim uslovima. Zloglasni Mesar je zapravo zapovedao celokupnom ustaškom mašinerijom smrti u NDH. Nije se ustručavao da strelja ni domobrane.
Crnogorski koreni
Istorijski izvori, među kojima je knjiga srpskog etnologa i prezimenjaka Andrije Luburića "Drobnjaci, pleme u Hercegovini iz 1930, navode da su svi Luburići deo plemena Drobnjaci, nastanjenog u kanjonu Pive, u Crnoj Gori. Jedan deo je prešao u zapadnu Hercegovinu i primio rimokatoličku veru, čega je, prema navodno bio svestan i Vjekoslav Luburić.
U sadističkom piru je toliko preterao da ga je krajem 1942. sam Pavelić jedva zaštitio kada ga je napao Edmund Glaise fon Horstenau, vojni izaslanik pri ambasadi Trećeg Rajha u NDH. Nacistički general je činio sve što je mogao da Luburića strpa iza brave. Iza zloglasnog Mesara je ostalo čitavo more krvi: desetine hiljada streljanih, poklanih, raskomadanih građana i seljaka svih doba, vera, nacionalnosti, polova. Zatočio je čak i važnog člana Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka.
Pri kraju NDH, 1944. upravo je Luburić bio među najzaslužnijima za sprečavanje pokušaja puča u marionetskoj državici koja se totalno raspadala. Bio je to poznati, a neuspeli pokušaj preuzimanja vlasti u NDH koji su organizovali ministar unutrašnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga NDH Ante Vokić.
Sam Luburić je ipak uspeo da pobegne iz NDH pre konačnog sloma. Tek nakon dosta godina i svih zločina, Luburić se u emigraciji setio da predloži "ujedinjenje svih Hrvata". Skončao je 1969. godine, slično kako je i sam ubijao. Njegov posilni Ilija Stanić, i sam sin jednog od pokojnih ustaša, a u to vreme jedini čovek u koga je Luburić imao poverenja, bio je zapravo agent jugoslovenske tajne službe Udbe.
Atentator iz Udbe
Mesecima se Stanić pripremao da s njim ostane nasamo i da ga pre toga drogira praškom za spavanje, kako bi imao čistu situaciju. Konačno, 20. aprila 1969. Stanić je celu akciju pripremio u Luburićevoj kući u mestu Karkahente u Frankovoj Španiji.
Dok je 56-godišnji ustaški zlikovac bio u kuhinji, Stanić mu se prikrao s čekićem i raspalio ga svom snagom u čelo. Luburić je pao, potom pokušao da se podigne, a ovaj mu je viknuo: "Majku ti jebem ustašku! Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu!" Potom mu je s još tri udarca razbio glavu.
Višnja Pavelić je kasnije pričala da su nacisti, a naročito ostali Nemci, bili vrlo neraspoloženi prema ustašama, te da je Pavelić opstajao na vlasti isključivo zbog Adolfa Hitlera i uskog kruga njegovih najviših saradnika. Ono što tada nije rekla jasno je iz nemačkih dokumenata iz Drugog svetskog rata - razlog je bila ekstremna i primitivna ustaška brutalnost, pokolji koji su sa sobom nosili užasan pečat najgorih psihopatoloških devijacija, zaključuje Ekspres.
Iz zatvora u ustaše
Hrvatski revizionisti danas pokušavaju da opravdaju Luburićevu sadističku prirodu time da mu je, navodno, kada je imao deset godina, dakle negde oko 1923, kraljevska žandarmerija do smrti pretukla oca. O njegovom detinjstvu i mladosti se, međutim, malo zna, osim da je rođen 1913. u Humcu kraj Ljubuškog, da mu je otac umro neposredno posle Prvog svetskog rata i da je odrastao u siromaštvu. Već kao 16-godišnjak pokušao da s advokatom Antom Pavelićem pobegne u inostranstvo, ali ga je policija uhvatila i vratila majci. Zato se tek po punoletstvu pridružio prvim ustašama u Mađarskoj, a slobode ga je stajalo to što se već tada pokazao kao kriminalac. Dokumentacija zagrebačke policije otkriva da je Luburić u septembru 1929. zatvoren zbog skitnje, da je u decembru 1931. kažnjen sa pet meseci strogog zatvora zbog krađe 8.305 dinara od Javne berze rada u Mostaru. Još jednom je hapšen zbog pronevere, i tada je osuđen na pet godina zatvora. Nakon što je 1936. oslobođen, prepušten je ulici. Do rata je Luburić bio običan kriminalac, kažnjavan zbog raznih krivičnih dela. Budući da je zazirao od bilo kakvog rada, rado se pridružio Paveliću i prošao obuku u ustaškim logorima u Mađarskoj. Nadimak Maks mu je dao njegov dugogodišnji kompanjon Juraj Francetić Jure tokom boravka u ustaškom kampu Janka Pusta.
