Rusija razočarana Hrvatskom: Dali smo vam S-300 uoči "Oluje", gde su sada rakete?
Prema pisanju "Večernjeg lista", Anvir Azimov, ambasador Ruske Federacije u Zagrebu ovih dana je pozvao na razgovor Zvonka Zubaka, hrvatskog biznismena koji se bavi trgovinom oružja. Zubak je u vreme rata devedesetih bio u grupi koja je putem firme "Winsley Finance Limited" bila glavni snabdevač Hrvatske oružjem, među kojim je bilo i mnogo onog koji im je dala - Rusija.
U razgovoru je bilo reči o naoružanju ruskog porekla, pa je Azimov zvao Zubaka da mu sačini popis svog oružja koje je preko Rusije od 1992. pa sve do 1997. godine stizalo Hrvatskoj. Razočarani Azimov se ljuti na Hrvatsku, pre svega zbog neraščišćenih računa iz tog perioda, navodi "Večernji list".
Godinama nezainteresovani
U razgovoru sa Zubakom Azimov je kazao da je Rusija razočarana ponašanjem Hrvatske, te da bi Hrvati trebalo da se podsete ko ih je u vreme međunarodnog embarga naoružavao i spašavao. Stoga je i zatražio popis svih isporuka. Izgledno je da Rusija zna šta je tih godina isporučivala zaraćenoj Hrvatskoj, ali joj je svakako trebala i dodatna potvrda.
U popisu, koji je u posedu zagrebačkog "Večernjeg lista", navode se ogromne količine tog naoružanja. Na popisu je i moćni raketni sistem S-300 PMU koji je delom bio isporučen Republici Hrvatskoj uoči "Oluje", i koji je potom bio poslužio kao psihološka kočnica vazdušnim snagama SR Jugoslavije kako bi ih odvratila od intervencije tokom akcije etničkog čišćenja "Oluja". Sistem S-300, prema tvrdnjama Zvonka Zubaka, nikada nije otplaćen Rusiji, zbog čega on još od 2001. vodi sudski proces u kojem traži isplatu, povrat ili nagodbu.
Sve hrvatske vlade od tog su procesa bežale glavom bez obzira. Međutim, ta nonšalantnost sada bi Hrvatskoj mogla da zakomplikuje život. Javna je tajna da je sistem, čini se još 2004. otišao iz Hrvatske, te da je dat na uvid najzainteresovanijima - Americi i Izraelu, tvrdi zagrebački list.
Kako nije bilo nikakvih čvrstih potvrda o tome, Rusija se sve ove godine pravila da je se to ne tiče. Ali sada, barem kako se može iščitati iz akcije Anvara Azimova, Rusija bi naglo mogla da postane zainteresovana za postavljanje pitanja Hrvatskoj – gde se nalazi raketni sistem koji smo vam isporučili!? Azimov jeste pokrenuo tu akciju, koja bi mogla da rezultuje novim pritiskom Rusije na Hrvatsku, ali odluka o pokretanju “neugodnih pitanja” ipak nije na njemu, nego na njegovoj središnjici u Moskvi.
Božićni kontakti
Činjenica je, međutim, da je Rusija devedesetih godina prošlog veka jako zadužila Hrvatsku i to u vreme kada joj je bilo najgore. Zubaka je, kao suvlasnika kompanije osnovane na Kanarskim ostrvima, iza koje se tada krilo 20-ak osnivača, raznih poslovnih ljudi iz Engleske, Finske, Kanade, Švajcarske, Češke, Nemačke, tada u razgovorima u Zagrebu angažovala hrvatska strana da pokuša da nabavi oružje koje drugi dobavljači nisu uspevali, a to se uglavnom odnosilo na borbene avione, helikoptere, razne protivavionske i protivoklopne rakete. Prvobitna je ideja bila da se za nabavku trgovci obrate SAD-u. I prvi kontakti, između Božića i Nove godine 1991, pokazivali su da Amerikanci žele da pomognu Hrvatima. Jedan od savetnika za odbranu tadašnjeg predsednika SAD Džordža Buša starijeg došao je u Zagreb i izgledalo je da će hrvati dobiti remontovane avione F-15.
No, nekoliko nedelja kasnije zubak je pozvan na sastanak u Pariz, gde mu je američki savetnik rekao da "SAD nažalost ne mogu sebi da dozvole kršenje embarga". No, ponudio mu je drugo rešenje, rekavši da će pomoći u tome da svoje vojne potrebe Hrvatska reši preko Rusije, pa mu je dao kontakt tajnih agenata Finske koji su u to vreme imali najbolje izgrađene odnose s ruskim generalima. U Hrvatskoj su bili jako sumnjičavi prema ovom aranžmanu jer je vladalo mišljenje da su Rusi povezani sa Srbijom i da od tog posla neće biti ništa, nego da će Rusi pokupiti novac, a neće isporučiti ništa. Zubakova firma u akciju kreće sa svojim novcem i sledi odlazak u Moskvu, preko Finske. Tamo su dogovoreni detalji, a kada je posao odobrio i ruski predsednik Boris Jeljcin, počela je prva, oprezna isporuka dva transportna helikoptera Mi-8.
Dogovor sa NATO
Kako je prelet preko drugih zemalja, posebno Mađarske, izazivao previše pažnje, ubrzo je dogovoreno da će se oružje prevoziti velikim civilnim ruskim transportnim avionima AN-124 (Antonov) i IL-76 (Iljušin). Rusi su rekli da će zbog kontrole leta to teško ići jer će svi znati da to nisu civilni letovi, i da će najteže biti tokom preleta Mađarske. Naime, tu su bili američki "avaksi" koji su nadzirali vazdušni prostor Jugoslavije, zbog čega su se Rusi pribojavali da će im prisilno prizemljiti avione. Zubak je, međutim, s partnerima otišao na sastanak s tadašnjim generalnim sekretarom NATO-a Manfredom Vernerom, što je rezultiralo da svi ubuduće "Zažmure" na ruske transportere koji su nosili oružje za Hrvatsku. I iz vojne baze 200-tinjak kilometara istočno od Moskve redovno su počeli da poleću veliki ruski transporteri.
Od 1992. pa sve do 1997. iz Rusije je za Hrvatsku organizovano oko 160 letova sa po u proseku stotinjak tona oružja. Počeli su da stižu i MiG-ovi 21, koji su bili remontovani i stari deset do 12 godina. Za potrebe obuke hrvatskih pilota na "letećim tvrđavama" helikopterima Mi-24 stigli su i ruski instruktori koji su za šest meseci obučili sve hrvatske pilote. Posredstvom Rusa tada su Hrvatskoj prodate 54 letelice, dakle dve eskadrile MiG-ova 21, transportno-helikopterska eskadrila i 11 borbenih helikoptera Mi-24. Sve to naoružanje pristiglo je po vrlo pristojnim cenama, piše "Večernji".
Svađa zbog S-300
Kada je na vlast došao premijer Ivo Sanader, gotovo da je izbio međunarodni skandal jer su Rusi još tada načuli da su Hrvati dopustili Amerikancima i Izraelcima uvid u tehnologiju S-300 i, još gore, kopiranje tehničkih šema sistema. To je bilo skandalozno jer je tako omogućen uvid u sve tajne ruske vojne tehnologije, koja se pokazala nadmoćnom u odnosu na američke "Patriote".
Koliko se može razabrati iz raznih izvora, Hrvatska je još 1997. odlučila da neće da kompletira sistem te je idućih godina pokušavala da nađe kupca. Zainteresovao se Iran, no isporuku su sprečile SAD. Kasnije se zainteresovala i Turska, koja je ovim sistemom želela da odgovoriti na činjenicu da je Grčka preko Kipra kupila S-300. Ti poslovi nisu realizovani pa se sistemu gubi trag 2004, kada je sva oprema navodno ukrcana na brod u Rijeci i navodno otplovila u pravcu SAD.
