"Bolje četnički metak u glavu, nego da te ubijaju Hrvati"
Hrvatska spisateljica, Vedrana Rudan, pisala je na godišnjicu ulaska Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Vukovar, novinaru Radio Vukovara Siniši Glavaševiću koji je ubijen u tom gradu 1991. godine. Njeno "pismo" prenosimo u celosti:
"Dragi Siniša,
možda se otvorena pisma ne pišu mrtvim ljudima ali ti za mene nisi mrtav. U ovom sranju od države u kome ti, na tvoju ogromnu sreću, ne živiš čovjek ne može naći časno ljudsko biće kome bi pisao. Ponekad svi mi ipak osjetimo neodoljivu potrebu da kažemo nešto Čovjeku koga poštujemo ma koliko on mrtav bio.
Da li je smrt kad dobiješ četnički metak u glavu?
Siniša, postoji li smrt? Što je smrt? Da li je smrt kad dobiješ četnički metak u glavu ili je ipak najstrašnija smrt živjeti danas u Hrvatskoj? Smrt na rate, umiranje zbog ponižavanja, umiranje od straha, umiranje od srama.
Dragi Siniša. Citiraju te danas, ipak, neki te nisu zaboravili. Tvoj će se glas možda danas čuti sa neke internetske stranice. Dok ste trunuli tamo u Vukovaru i s pravom se više bojali hrvatskih izdajnika nego četnika ti si rekao hrvatskim sabornicima da su gori od četnika.
Srećom po tebe, ubili su te četnici, da nisu ubili bi te prethodnici ove današnje cinične, site, lažljive, odvratne hrvatske elite kojoj je jedino bitno ono, na se, u se i poda se.
Tuđman je ubio vukovarsku decu i majke
Danas će šetati Vukovarom u "znak sjećanja na…" Na što? Na to da je Tuđman posebnim autobusima vratio u Vukovar i poslao u u smrt vukovarsku djecu i vukovarske majke koje su sa svojim bebama našle sklonište u Opatiji i okolici.
Tadašnjim hrvatskim sabornicima nije bilo dovoljno vukovarske krvi, željeli su još, još, još i još. I dobili su ono što su htjeli. Mrtve majke, mrtvu djecu, mrtve bake, mrtve borce i mrtav grad.
Hrvatski političari su najveći četnici
Imao si pravo i zato ćeš za mene biti živ dok god ja budem bila živa, naši su tadašnji političari, ti ne znaš ali ja znam, i današnji, Hrvatskoj bili i ostali najveći četnici. Ne osjećam potrebu da citiram bilo koje od tvojih slavnih govorenja u mikrofon Hrvatskoga radija i u gluhe uši hrvatskih zločinaca koji su tada sjedili u Hrvatskome saboru.
Bijedni gadovi bili bi te udavili golim rukama da su mogli ali nisu jer si bio tamo kamo im nije padalo na kraj pameti da odu. Draže su im bile pijanke, lova, šverc, pičke i domoljubna drkanja.
Siniša dragi, potomci onih zločinaca kojima si ti uzalud pisao, tješi me jedino da si znao da nemaš kome pisati, danas će bauljati ulicama tvoga grada, srat će nešto, popravljat trake na vijencima, držat u rukama debele, trobojne svijeće, neke ušminkane pičke saborske prilagodit će svoje tupe njuške Trenutku onako kako im njihovi skromni mozgovi budu diktirali.
Izdali su te...
Bit će tamo i Predsjednica kamenoga srca, onako kamenoga kakvo je bilo Tuđmanovo, a političari odjeveni u tamna odijela glumit će gospodu koja zna u kome se gradu nalazi. Neki "dragovoljci" u punoj kondiciji računat će u sebi koliku će lovu danas zaraditi od zaštitarenja, reketarenja ili ubijanja, oni koji su zaista za ovo dali ruke, noge i dušu, lagat će sebi i danas da se isplatilo.
Siniša moj, izdali su te. I tebe i tvoj grad koga više nema i sve nas kojima hrvatska politička i ona druga mafija već dvadeset i pet godina loče krv. Naši izabrani, čistokrvni, hrvatski četnici.
Ti si imao ideale, mi ih više nemamo
Blago tebi. Počivaš u sjećanjima mnogih ljudi koji te vole i ne vidiš ovo što mi vidimo i ne živiš što mi živimo. Tvoje su riječi koje će možda zazvoniti danas na nekom od portala melem za dušu. Ipak nisi uzalud poginuo. Vjerovao si da je dobrota moguća, da je mir moguć, da će te možda ipak netko čuti i poslušati. Vjerovao si, želio si vjerovati da nije onako kako jest bilo. A mi…
Za što mi crkavamo? Tko će nas voljeti? Prezirat će nas naša pokoljenja jer sninmke naših "Optužujem" neće moći čuti. Mi šutimo, Siniša. Ti si imao ideale, mi ih više nemamo. Mi, za razliku od tebe, nećemo poginuti braneći svoj integritet. Nas ovi gadovi svakoga dana šutiraju onako kako bi šutnuli crknutoga psa, onako kako su pred dvadeset i pet godina šutnuli i tebe i Vukovar.
Ma, Siniša, nas pet ili deset ili sto ili tisuću ili sto tisuća mislit ćemo danas na tebe i čuti tvoj glas. Krasan je osjećaj da je pred četvrt stoljeća u Hrvatskoj živio hrabar, častan Čovjek.
Da, ovo ti moram reći. Stupanje četnika potomaka četnika iz tvog vremena u tvom gradu koji danas više nije ni tvoj ni grad danas neću gledati."
