Od Pašića do Miloševića - ko nas je više zakopao?
Srpska stradija ne počinje sa "balkanskim kasapinom", kako su mu dali nadimak "demokratski i objektivni" mediji sa zapada, već odlukom srpske vlade pred kraj Prvog svetskog rata da pristane na nagovaranja tadašnjih zapadnih "saveznika" i odustane od sebe udruživanjem sa onima koji su bili na poraženoj strani - Hrvatima i Slovencima.
Ta mentalna boljka celog naroda da teži jugoslovenstvu, formirana još u vreme Ilije Garašanina, pa forsirana preko umnih glava Dimitrija Tucovića, Jovana Skerlića i drugih, i potreba da se služi nekome, ma bili to Turci ili ostali Južnosloveni, zatrla je Srbe i dovela ih tu gde su danas - na ivicu egzistencije. Podržao je južnoslovenstvo i veliki srpski političar Nikola Pašić dajući jednoj ideji političku potporu, ali nas je, ne namerno, i proročki upozorio u osvit Velikog rata: "Ne bojte se Srbi, dobro biti neće!"
Ideju južnoslovenstva je dobrano razradio, na našu sreću pogrešno, hrvatski filozof Vladimir Dvroniković u "Karakterologiji Jugoslovena", delu koje je svojim nedokazivim postulatima opravdalo formiranje Brozove FNRJ. A Srbi su i to prihvatili, i bili najveći krvnici sami sebi!
I ni danas ne bismo imali svoju državu da nas svi oni koje smo podizali decenijama, nisu 90-ih godina 20. veka, opet na nagovor zapadnih "saveznika", ostavljali jedan po jedan izlazeći, uglavnom na silu, iz te "proklete avije" jugoslovenstva. A Srbi su, i dalje skloni megalomanstvu, uporno ostajali u krnjim državnim zajednicama čijih imena danas ne mogu ni da se sete.
Milošević, tako mu dođe, predstavlja samo još jednog u nizu poraženih nastavljača ideje južnoslovenstva, a ne glavni potporni stub ideje o velikosrpstvu kako su ga videli oni koji nas vek unazad ujedinjuju i razjedinjuju, u zavisnosti od svojih pokusnih sklonosti. A vi Srbi, prst na čelo, pa vidite šta ćete da ostavite potomcima u amanet, jer će se na kraju videti - il’ ste nindže il’ ste mi*dže!