Hrvatska nije bila okupirana od strane Otomanske imperije tako dugo kao što je to bila Srbija i u Hrvatskoj povijesti mnogo značajniju ulogu od Turaka igraju Austrijanci, Mađari, Mleci i na kraju Srbi. U Hrvatskoj nikad nije bilo toliko negativnih emocija prema Turcima i muslimanima, vjerovatno zato što su samo dijelovi Hrvatske, Slavonija i Lika, bili pod Otomanskom upravom jedan relativno kratak period u istorijskim razmjerima. Negativne emocije i prema ostalim okupatorima Austrijancima, Mađarima, Mlecima i Talijanima su također isčezle, tako da su Srbi prvi na listi "hrvatskih neprijatelja". Od 1914, kod mnogih Hrvata se pojavio osjećaj savezništva sa Bošnjacima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja velikosrpske politike. S druge strane, postojali su uvijek i Hrvati koji su smatrali da se sa Srbima treba nagoditi na račun Bošnjaka. Međutim, među Hrvatima je pred rat, krajem 80-tih i početkom 90-tih, bila daleko brojnija struja koja je bila za saradnju sa Bošnjacima i zajednički otpor srpskoj hegemoniji. Nesreća Bošnjaka u ovome ratu je što je aktuelni hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman zagovornik podjele Bosne i Hercegovine po uzoru na sporazum Cvetković-Maček. Dakle, Tuđman pripada onoj manjini među Hrvatima koja misli da se sa čet,nicima može sporazumjeti i dobiti veliki dio Bosne i Hercegovine. Sudeći prema njegovoj dosadašnjoj politici to je njemu važnije i od jedinstvene Hrvatske. Budući da u Hrvatskoj nije mogao naći dovoljno snaga za politiku agresije na Bosnu i Hercegovinu, dok je trećina Hrvatske okupirana od Srba, on se oslonio na "Hercegovački lobby" u Zagrebu, kojega je sam i formirao dajući "Hercegovcima" značajne funkcije u državi i svojoj partiji, Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). Zašto su baš Hercegovci bili uglavnom Tuđmanova podrška podjeli Bosne i Hercegovine? Jedan od razloga je to što su Hrvati u Hercegovini bili dugo pod otomanskom vlašću pa su kao i Srbi "akumulirali" netrpeljivost prema Muslimanima. Poslije, u ratu, oni su svojski provodili Tuđmanovu politiku prema Bošnjacima. Drugi razlog što su Hercegovci bili uporište politike podjele Bosne i Hercegovine je taj što su Hrvati u nekoliko općina zapadne Hercegovine velika većina stanovništva, tako da je "prirodno" da ti krajevi pripadnu Hrvatskoj u slučaju podjele BiH.Za razliku od Hercegovaca, bosanski Hrvati su u ovom ratu uglavnom bili za očuvanje Bosne i Hercegovine. To je najviše zbog svijesti da su Hrvati u Bosni manjina i da će prilikom eventualne podjele Bosne i Hercegovine na nacionalne državice oni izgu,biti svoja imanja i domove. Zato su bili za jedinstvenu građansku Bosnu i Hercegovinu u kojoj će imati jednaka građanska prava. Veoma značajna činjenica je da je bosanskih Hrvata znatno više nego hercegovačkih. Zato je Tuđman imao velikih problema da u HDZ Bosne i Hercegovine instalira svoje ljude, "Hercegovce". Ovdje je riječ "Hercegovac" u navodnicima jer označava političku struju djelitelja BiH, a ne samo regionalnu pripadnost. Sjetimo se da su intervencijom iz Zagreba smjenjeni Davorin Perinović, Stjepan Kljujić, dr. Miljenko Brkić dok napokon nije na čelo HDZ-a BiH došao Tuđmanov čovjek, Mate Boban. Veoma interesantno je napomenuti da je Davor Perinović smijenjen kada je otkriveno da mu je djed sa očeve strane bio pravoslavni pop. U jednom Perinovićevom intervjuu za Globus 1994. on ne krije da je bio za očuvanje Jugoslavije. Čitajući taj intervju sjetio sam se nekih glasina iz vremena formiranja nacionalnih stranaka u BiH. Naime, pričalo se da je KOS (Kontra-obavještajna Služba, kojom su dominirali Srbi) osnovao i Izetbegovićevu Stranku damokratske akcije (SDA) i Srpsku demokratsku stranku (SDS) i HDZ da bi ih mogao kontrolisati. Međutim, za razliku od Perinovića u čije hrvatstvo se možda može i sumnjati, hrvatstvo Kljujića i Brkića je nesumnjivo. Oni su zasigurno radili za dobrobit i Hrvatske i Hrvata u BiH.