Izetbegović: Vlast Republike Srpske nije u stanju da obuzda "svoje nasilnike"

"Na red dođe Pridvorica neđe ispred same zore, navališe "polaznici" i na vrata i prozore. Šta je srebro, šta je zlato kad Srbina treba kl,ati, šta je džihad Nikola je još odavno trebo znati.

"Ja sam dolje u potoku Bojanine probo sise i provuko pletenice da niz grudi tako vise, Onda sam je razapeo kao što je Pilat Hrista, da se tako obnažena, na božićnom jutru blista."

"Pripremite sada malje ostavite bajonete, Vrijeme je da oružje oprobamo još i ovo Ante ga je u Zagrebu za genocid srpski kovo.

Što života tu izgore niko živi ne zna broja na Božić je osvanula Pridvorica pusta moja.

Pridvorica nije jedna da je bogdo taman tako, naš bi narod ovu ranu prebolio i nekako. No, primjera takvih ima na stotine i još više koje pamti srpski narod i u svojoj duši piše.

Ko na Božić u Kravicu dođe? Srbi misle da je Karađorđe Kad viđeše sa svih strana da se puca stadoše im srca. Ostaviše i Božić i Slavu samo živi da izvuku glavu. Ostaviše i Isusa sama da ga Turci pogaze nogama.

Opet im se Kravica zapali Nema više gnijezda čet,ničkoga baš na Božić ogrijalo Boga Šta je ovo, Naser borce pita - Nemam kome Božić da čestitam Naser Orić sa svojom elitom Mogo bi se porediti s Titom To su momci patriotske lige dušmanima zadavaju brige Pred dvojicom Šip,tara Memeti svaki čet,nik iz bunkera leti Dudo, Izo i Mevlo Glogovac nabijaju čet,nike na kolac Džabe Slobo, Šešelj i sa njima Arkan Osta Islam da ukrasi Balkan.

U us,taško-muslimanskoj ofanzivi, 19. decembra 1992. na selu u rejonu Gornje Jošanice kraj Srbinja (nekadašnje Foče) za nepuna tri sata, od sedam sati ujutro do deset, život je izgubilo 56 srpskih civila, žena, djece, staraca i vojnika. Prema prikupljenim podacima i izjavama svjedoka ovaj zločin su počinile muslimanske formacije iz Jošanice, Foče, Goražda, Višegrada, Rudog, i ust,aške formacije Franje Tuđmana iz bivše BiH i Hrvatske. U ranim jutarnjim satima na dan Svetog Nikole, na krsnu slavu većine porodica u selima Jošanice, napale su us,taše sa oko 600 dobro obučenih zločinaca, naoružanih najsavremenijim oružjem dobijenim iz islamskih zemalja i Amerike. Svako srpsko selo je opkolila grupa od 60 do 70 us,taša. Tog jutra su napadnuta sela Ostrmci, Konjevići, Hodžići, Medanovići, Baždari, Brajikovići, Gapići, Škobalji, Crnetići, Bogavići. Organizatori ovog zločina su komšije Srba iz ovih sela iz porodica Crnetića, Huseinovića, Jašarevića, Kuluglija, Haskovića, Hadžiahmetovića, Travara.

Na početku rata iz sela Crnetića sa svojom porodicom mirno je i svojevoljno otišao Bećir Crnetić. Prije odlaska pozvao je starinu Neđa Ivanovića, sa kojim je bio komšija dugo vremena i rekao mu: "Evo ti ove moje dvije krave, sijeno za njih, pa kad se vratim daćeš mi jednu. Ovdje ti je u ovom sijenu bure sa hranom, a u jednoj kesi ispod đubreta je neka roba." Na rastanku je rekao starom Neđu: "Neđo, ne palite nam kuće, tako će i vaše biti čitave". Ali je prevario i starog Neđa i Srbe Gornje Jošanice. Došao je sa zločincima noću u svoju kuću, koju su Srbi čuvali da se u nju vrati, sačekao jutro na Svetog Nikolu i napao svoje komšije. Tijelo starog Neđa su srpski borci našli kako gori na kućnom pragu. Dragoljub Vrećo, jedan od preživjelih svjedoka jošaničkog pokolja je pričao: "Ovaj zločin na Nikoljdan je krvavo kolo naših komšija muslimana. Organizatori su bili Salem Travar i Bego Subašić, bivši milicioner iz Foče. U ovom zločinu posebno mjesto zauzima Aziz Merkez – Učo, koji je prilikom napada pucao na svog učenika, četrnaestogodišnjeg Miodraga Matovića. Među zločincima su bili Rasim Korjenić i Safet Klinac iz sela Slatine. Sve su to naše komšije koje smo, na njihov zahtjev, mirno pustili da pođu u Goražde, a oni se krvavim nožem vratili i pobili žene i djecu i nemoćne starce. Sa sobom su na svoje komšije Srbe doveli zlikovce sa svih strana. I eto šta su uradili, napravili zločin koji će ostati svima u sjećanju, jer se dogodilo na krsnu slavu Svetog Nikole."

Na početku rata iz sela Crnetića sa svojom porodicom mirno je i svojevoljno otišao Bećir Crnetić. Prije odlaska pozvao je starinu Neđa Ivanovića, sa kojim je bio komšija dugo vremena i rekao mu: "Evo ti ove moje dvije krave, sijeno za njih, pa kad se vratim daćeš mi jednu. Ovdje ti je u ovom sijenu bure sa hranom, a u jednoj kesi ispod đubreta je neka roba." Na rastanku je rekao starom Neđu: "Neđo, ne palite nam kuće, tako će i vaše biti čitave". Ali je prevario i starog Neđa i Srbe Gornje Jošanice. Došao je sa zločincima noću u svoju kuću, koju su Srbi čuvali da se u nju vrati, sačekao jutro na Svetog Nikolu i napao svoje komšije. Tijelo starog Neđa su srpski borci našli kako gori na kućnom pragu. Dragoljub Vrećo, jedan od preživjelih svjedoka jošaničkog pokolja je pričao: "Ovaj zločin na Nikoljdan je krvavo kolo naših komšija muslimana. Organizatori su bili Salem Travar i Bego Subašić, bivši milicioner iz Foče. U ovom zločinu posebno mjesto zauzima Aziz Merkez – Učo, koji je prilikom napada pucao na svog učenika, četrnaestogodišnjeg Miodraga Matovića. Među zločincima su bili Rasim Korjenić i Safet Klinac iz sela Slatine. Sve su to naše komšije koje smo, na njihov zahtjev, mirno pustili da pođu u Goražde, a oni se krvavim nožem vratili i pobili žene i djecu i nemoćne starce. Sa sobom su na svoje komšije Srbe doveli zlikovce sa svih strana. I eto šta su uradili, napravili zločin koji će ostati svima u sjećanju, jer se dogodilo na krsnu slavu Svetog Nikole."

Us,taško-muslimanski zločinci su u potoku kraj sela Hodžići likvidirali samo na jednom mjestu zbjeg od 35 žena, djece i nemoćnih staraca. Ovaj masakr je jedini preživio Mladen Kulić, kome su tu poginuli iz uže porodice žena, ćerka, dvoje unučadi od četiri i deset godina, zet. O ovome govori i jedan od počinilaca ovog zločina musliman Asim Hajdarević iz sela Kolovarica, opštine Goražde. On je uhvaćen živ od srpskih boraca i o zločinu i njegovoj pripremi je rekao: "Moj komandir čete je bio Aso Husić iz sela Sadbe, opština Goražde. Dana 17. decembra sreo me je Huso Husić u Sadbi i rekao mi: Asime, sjutra da se javiš pred školu, idemo u jednu akciju. Tako sam 18. decembra oko 18 časova bio pred školom u Sadbi. Vojska se postrojila, a smotru je izvršio Zaim Imamović u prisustvu Hadža Efendića, predsjednika opštine Goražde. Hadžo nam je održao kraći govor u kome je rekao da muslimanski narod vodi sveti rat i da mi, pošto smo na Alahovom putu, najmanje što možemo da uradimo je da damo svoj život na tom putu. Reko nam je da više ni jedan Srbin za muslimane ne može biti dobar. Poslije govora Hadža Efendića govorio nam je komandant Imamović koji je rekao da se nas šest stotina sprema da napadne deset sela u Jošanici u kojima su Srbi. Imamović je rekao da je naš zadatak da sela popalimo, a sve u njima što nađemo da pob,ijemo, ne smije ostati živa ni mačka. On je odredio da komandant ove akcije bude Rasim Korjenić, pošto je iz Jošanice i odlično poznaje teren. Pored Rasima, iz Foče su učestvovali Mustafa Musić, Selim Muslić, Ešef Korjenić, Salko Bočak, kao i drugi muslimani iz Foče i Jošanice kojima ne znam imena".

On kaže i da su u pok,olju učestvovale i njegove komšije iz Sadbe i Kolovarica: Ismet Hajdarević, Uzeir Berdak, Dževad Berdak, Halim Sakić, Džemo Barić, Osman Hraščić, Ibro Đogo. Hajdarević ističe da su u svakoj od deset grupa, od kojih je svaka bila zadužena za po jedno srpsko selo, bilo desetak vojnika u crnim uniformama koje niko nije poznavao, niti su znali odakle su došli. Na osnovu svih primjera zločina nameće se pitanje: Zašto Srbe ub,ijaju na krsnu slavu, kako prije pedeset godina tako i danas, kako u Hercegovini tako i na drugim srpskim prostorima?

Osnovni razlog je želja za zat,iranjem i totalnim uništenjem Srba. Zbog toga se izvršavanje zločina planira u vrijeme kada se žrtva najmanje nada i kada slavi svoju krsnu slavu, jedan od svojih najvećih praznika. Ovakav oblik genocida je specifičan, jer žrtva doživljava posebna psihička stanja pre nego što će biti zvjerski ub,ijena. To posebno stanje ne pogađa samo tijelo, nego i dušu žrtve, kao i njenih potomaka, koji će se na krsnu slavu uvijek sjećati kako su im pretke zvjerski ub,ijali. Zašto baš pucanj u svetinju, i zašto se takav zločin izvodi na blage dane, svete dane? "Samo Dobro, Svetinja i svjedoci, nosioci dobra i svetinje, bili su i ostali nepodmitljivi sudije zločinaca, ubica i njihovih zala i zločina. Zlo i zločin mogu trijumfovati samo onda ako nestane tih sudija i tih svjedoka. Zlo neće biti zlo ako ne bude imalo u čemu da se ogleda, misle zloumnici i zločinci. Ono će onda biti jedina stvarnost, mjera sama sebi. Satanska obrazina zla tek onda dolazi do svog punog izraza i rugobe kad se ogledne u savršenoj svjetlosti dobra i svetinje. Zato uništiti dobro u korijenu, oskrnaviti ga i zgaziti u trenutku njegovog slavlja i pravoslavlja, znači za zlo i njegove nosioce – postići svoj cilj i svoju apsolutnu afirmaciju. Slava i bratska ljubav svečarskog slavlja, krsne slave, slika je i projava, ostvarenja Božijeg dobra u ljudima i među ljudima. Pucanj u Hristovu ikonu ili svetiteljski lik, ravan je pucnju u nevinog čovjeka i njegovo lice, kao svetu ikonu Božju. Ub,ijanje na krsnu slavu bogolika u čovjeku, ravno je trijumfu zvjerinjeg lika u njemu. Zamijeniti nebesko svečarsko slavlje – demonskim bratoubistvenim pirom, bio je odvajkada cilj satane i njegovih slugu (...)

Ub,ijanje Srba na krsnu slavu, ima još jednu karakteristiku: ono predstavlja svjesno ili podsvjesno, uništenje svjedoka svoje prevjere, poturčenjaštva. Konvertitet i poturica "je uvijek mislio da će mu biti "lakše" kad nestanu sa lica zemlje svjedoci njegovog otpadništva. To što se radi o dojučerašnjim komšijama i soliljebnicima, često i o ljudima sa istim prezimenom i istim bližim ili daljnim porijeklom, utoliko je teže i gore. Utoliko mržnja postaje iracionalnija i surovija." U,bijanje Srba na krsnu slavu sadrži sve elemente i karakteristike genocida nad srpskim narodom. On pokazuje da se sve ponavlja, kao po nekom nepromjenjivom pravilu i zakonu. Prilikom ubijanja Srba na krsnu slavu, kako u prošlom ratu tako i u ovom, zločinci su isti – komšije Srba, muslimani i Hrvati, iste su i žrtve: srpski narod, žene, djeca, starci. Isti su ciljevi zločina i zločinaca – etničko čišćenje i potpuno uništenje svega što je srpsko na tim prostorima. Isti su i spoljni pomagači u izvršenju zločina, u Hercegovini kao i u drugim srpskim krajevima – Vatikan, Turska, Njemačka, Austrija, Amerika, ostatak islamskog svijeta. Tako vjekovima, tako i danas.

Takođe, isti su i uzroci zločina: suluda, patološka i neizlječiva vjerska mržnja prema Srbima. Zločinci ih ub,ijaju samo zato što su Srbi – pravoslavci, zato što se nisu kao i ove ubice, njihove komšije, davno poturčili i pokatoličili, samo što su sačuvali vjeru pradjedovsku. Kao i tada, tako i danas ponavlja se ista greška Srba: oni vjeruju svojim komšijama muslimanima i Hrvatima, čak sve do onog trenutka kada počinju da ih ub,ijaju. Razlika u zločinima je samo u metodima, koji se od jednog do drugog genocida nad Srbima samo usavršavaju, stalno su okrutniji, stravičniji, brutalniji. U svemu ovome je najčudnije što su i greške Srba kroz istoriju uvijek iste. Prvo, Srbi nikako da shvate da se ti zločini rade po jednom sistemu, jednom planu koji je davno sačinjen i kojim se diriguje iz Vatikana ili Ankare. Drugo, zbog toga što neće da shvate svoju tragediju, Srbi stalno ostaju neobaviješteni što o njima misle njihove komšije, pa se svaki put nanovo čude što im se dešava genocid. Srbi se u kriznim situacijama konstantno ponašaju kao da su izgubili pojedinačno i kolektivno pamćenje o zločinima kroz istoriju. A oni im se samo u ovom vijeku tri puta ponavljaju i to na isti način, od istih zločinaca, sa istim ciljevima i sa sve težim i tragičnijim posledicama i većim žrtvama. I šta na kraju zaključiti, ako ne, da je ub,ijanje Srba na krsnu slavu jedna svojevrsna filosofija srpske tragedije koja, prema onome što se dešava, uskoro neće biti izmijenjena, jer možda srpski narod nema ni kritičnu masu inteligencije, da bi se spasio i nastavio da živi kao srećan evropski narod.