Današnje stanovništvo su potomci jedne mješavine
Ilira, Grka, Rimljana, Srba, Venecijanaca,
Austrijanaca, Turaka, Francuza itd. itd. Doduše,
nečijih gena ima više, a nečijih manje. No činjenica
je da su i svi došljaci i svi okupatori ostavili na tim
prostorima svoj genetski ma,terijal. Međutim, u
poslijednjih dvadesetak godina se ta mješavina
naroda nastoji proglasiti čistokrvnim Hrvatima. U vezi
s tim ima jedna istinita anegdota iz perioda prije
ovog posljednjeg rata. Jedan Splićanin, koji je rodom
iz Vrgorca (Dalmatinska Zagora) uplatio je u
nekom srbijanskom gradu automobil i bio je pozvan
da ga preuzme. Kad se javio službenom licu i
predstavio kao Majić, ovaj je konstatovao: “Dakle,
naše gore list!” Međutim, gospodin Majić je bio
time jako uvrijeđen i oštro je reagovao riječima:
“Niti govora! Ja sam čistokrvni Hrvat.”Službenik je
nonšalatno uzvratio: “Jesi, jesi. Pa ako već ti sam ne znaš tko si, poslat ću te kod jednog čiče koji prati ta
porodična stabla i on će ti reći tko si ti, kad to već
sam ne znaš.” Ispisao je adresu na papirić koji je
pružio gospodinu Majiću. On ga je iz pristojnosti
uzeo, ali je namjeravao da ga kasnije baci. Kad je
izašao napolje zagolicala ga je znatiželja, izvadio je
papirić i pročitao ga, ali ga ipak nije bacio. Otišao je
na tu adresu. Tamo je saznao svoje porijeklo.
Njegovi preci su bili Srbi koji su za vrijeme turske
okupacije pobjegli iz Crne Gore u Vrgorac i tamo su
pokatoličeni. Kad je to saznao, nije mogao a da se
ne počne žes,toko smijati, sjetivši se kako je prije
dvije godine bio užasno nesretan jer mu se kćerka
udavala za jednog Srbina. Bio je toliko nesretan i
neutješan da je čak udarao glavom o zid!