Nezaboravno božićno jutro
Nazvavši "pomozbog", položajnik je prilazio šporetu, uzimao mašice i njima džarao po "veseljacima" govoreći "Koliko varnica toliko parica, zdravlja, sreće i berićeta"...
Stari običaji za Božić još žive u sećanjima meštana sela Bijela kod Višegrada. Radisav Tasić seća se božićnog jutra s početka šezdesetih godina prošlog veka "kada su zime bile zime" i kada su sneg, viši od metra, brezovom metlom odgrtali od vrata.
Baka Radojka, uz tutanj vekera sa dva zvona, budila je i vodila iz sobe na spratu dečake u toplo prizemlje, gde su kroz otvorena vratanca šporeta "fijakera" virili još nedogoreli badnjaci, ili "veseljaci", kako su ih zvali seljaci.
Baba bi prvo drvenom lopatom za žito, razgrnula sneg pod strehom i stavila na prtinu širu dasku, a onda jedno po jedno dete dovodila i posipala mlakom vodom, priseća se Radisav. Kupanje je, zbog hladnoće i snega, trajalo vrlo kratko, a dečaci su bosih nogu pretrčavali kroz sneg i sedali uz šporet na kome se grejala cigla.
"Ugrejanu ciglu, ili više njih, baka je umotavala u vunene krpe i mi smo na njoj grejali promrzle noge držeći se za cevi metalne ogradice oko platne šporeta", seća se Radisav.
Onda je na red dolazilo oblačenje čiste košulje od lana ili konoplje, pantalonica "na peglu ili crtu" i vunernih čarapa "maksuz", za ovu priliku ispletenih kao poklon za praznik. Ostali ukućani već bi se okupali u štali, a sve pripreme obavljane su da bi se što bolje i svečanije dočekao položajnik.
"Oko pola šest prvo bi se začulo 'toptanje' opanaka po pragu i otresanje snega, a onda tresak na vratima. Onda bi se kao starozavetni prorok pojavila figura položajnika đeda Vula. Nazvavši 'pomozbog', položajnik je prilazio šporetu, uzimao mašice i njima džarao po veseljacima govoreći `Koliko varnica toliko parica, zdravlja, sreće i berićeta...`", priseća se Radisav.
Vule bi onda skinuo crnu šubaru sa glave, a sa njom i "povijesmo" - komad umotanih vlakana od konoplje od kojih se prelo pletivo, i stavljao ga na zategnuti komadić kanapa na plafonu iznad šporeta koji je imala svaka kuća u selu Bijela.
Simboliku "povijesma", koje je darovao položajnik, nikada niko od starijih ukućana nije znao da razjasni. Položajnik je na šporetu ostavljao metalnu petodinarku koja je dugo zvečala dok se ne bi smirila na ugrejanoj ploči.
Običaj u selu bio je da se položajnik časti vrućom rakijom i posnom hranom, uglavnom papulom i pitom krompirušom, a kad bi deda zamakao niz put probadajući štapom sneg "cijelac", deca su se "mrsila" prvo komadićem srca pečenog jagnjeta, a onda i pečenjem, pršutom, sirom i kajmakom...
Radisav se seća da su deca, uglavnom muška, po naredbi starijih odlazila na Badnje veče da zovu položajnika. Deca su pamtila Božić i po tome što im majke nisu dozvoljavale da idu u selo već su ceo dan provodili u kući.
Božićni praznici završavali su se sedam dana posle Božića, na Mali Božić ili Srpsku novu godinu, kada je baka položajniku na dar nosila plećku od pečenice, kolopitnjak i vunene čarape...
Hristos se rodi!
