Remilitarizacija nemačke diplomatije (2): Holokaust retorika Fišera i Šredera
Pre matrice zapadnog (pristrasnog) izveštavanja o "bosanskom ratu", koja je u najvećoj meri bila podeljena na "srpske agresore" i "bosansko-muslimanske žrtve", u Nemačkoj i u drugim zapadnim zemljama je eskaliranje sukoba između UČK-a i srpskih antiterorističkih jedinica na Kosovu 1998. godine interpretirano kao nastavak srpske hegemonističke politike, objašnjava nemački istoričar Kurt Grič.
To što ovo mišljenje nisu delile Ujedinjene nacije, kao ni Oebs koji se nalazio na licu mesta, za većinu zapadnih medija je bila marginalna stvar. Činjenice su ignorisane i umesto toga "moralno" argumentovane, pri čemu je jednačina iz bosanskog rata "Srbi = nacisti" masovno korišćena.
Vlade NATO zemalja su isticale svoje napore da "stopiraju humanitarnu katastrofu" tako što su u februaru 1999. godine zaraćene strane pozvali u Rambuje, kod Pariza. Tamo je na ratifikaciju ponuđen gotov protokol, koji bi Transatlantskom savezu, pored ostalog, omogućavao da se slobodno kreće širom Jugoslavije. Srbija je odbila da ga potpiše, što nije iznenadilo čak ni njegove sastavljače, a javnosti je pozadina ovog ugovora ostala uskraćena sve do početka rata.
Ratni dobošari
Poput Goldhagena, brojni intelektualci su iznosili argumente za rat, navodno teška srca, ali uprkos tome kao jedino moguće rešenje. Sa izuzetkom lista "TAZ" (Tagescajtung), u velikim štampanim medijima je zagovornika NATO intervencije bilo u izobilju, dok decidirani protivnici rata ni u regionalnim listovima nisu mogli da dođu do reči i najčešće su proglašavani za "naci-revizioniste", "teoretičare zavere" i "prijatelje Srba".
Već sredinom januara 1999. godine se šef kosovske verifikacione misije Oebsa, američki diplomata Vilijem Voker, pobrinuo da situaciju dodatno zaoštri pričom o srpskom masakru 45 Albanaca u Račku.
Kada su dva meseca kasnije počela bombardovanja, uporedo sa bombama su se preplitale verbalne salve.
Nemački političari, u prvom redu Joška Fišer i Gerhard Šreder, koji su u nastavku balkanske politike CDU-FDP (demohrišćana i liberala) zahtevali vojnu intervenciju protiv Beograda, služili su se naročito "holokaust-retorikom". Za svoj prvi rat od 1945. godine, morali su u propagandnom smislu da ponude najjače moralne argumente, a to je bio poziv za sprečavanje "novog Aušvica" (J. Fišer). Retki kritičari su strahovali da bi to moglo da znači relativizaciju nacističkih zločina i potiskivanje te najcrnje strane nemačke istorije.
Zeleni opozicioni političar Jozef - Joška Fišer, koji je 1994. godine upozoravao da Kolova vlada "vuče Nemačku za humanitarni nos u bosanski rat", brzo je to zaboravio kada je sam postao ministar spoljnih poslova. Njemu se pridružio i Rudolf Šarping kao ministar odbrane, koji je govorio o "srpskim koncentracionim logorima", sve pod dirigentskom palicom portparola NATO-a Džejmija Šeja.
I dok su preživeli Holokausta morali da plaćaju objavljivanje kritika za bizarne Aušvic-paralele Fišera i Šarpinga, nobelovac Ginter Gras (koji je inače dugo prikrivao svoju nacističku prošlost) nije krio svoju podršku za agiranje ove dvojice. Kada je konačno još i Danijel J. Goldhagen, autor "Hitlerovih dobrovoljnih egzekutora", u listu "Zidojče cajtung" pozvao na "zauzimanje i prevaspitavanje Srbije po principu Zapadne Nemačke posle 1945. godine", militarnim zagovornicima je konačno pošlo za rukom da sprovedu svoju volju - da Nemačka sme ponovo da vodi rat.
