Jugoslavija živi u Buenos Ajresu
U Jugoslovenskom društvu uzajamne pomoći "Naš dom" u Buenos Ajresu sve podseća na nekadašnju veliku otadžbinu. Tu su stara jugoslovenska trobojka sa petokrakom, Titove biste i portreti, biste Ivana Meštrovića i osnivača, dobrotvora i bivših predsednika udruženja, slike kralja Nikole Petrovića i svetog Vasilija Ostroškog; u vitrinama knjige iz jugoslovenske istorije, stare monografije...
Predsednik društva Neven Govorčin dugo ćuti kao da smišlja šta bi kazao. Po podrhtavanju jabučice pod grlom i vlažnim očima, jasno je, međutim, da mu je zastala reč u grlu.
- Oprostite, to je, ipak, jače od mene, godine stižu i uzbudim se već kad treba našku riječ da progovorim - izusti konačno s tipičnim dalmatinskim naglaskom, kao da je juče otuda stigao.
Španski zet
- Ja san ti rodom sa Iža. Rodija san se tačno 6. juna 1942. Ima san samo 40 dana kad su me sa roditeljima Talijani strpali u logor na Molatu. Tu san ti s majkom osta pet miseci, a onda su nas prebacili u Egipat u neki logor blizu Aleksandrije - ostali smo sve do Božića 1945.
Otac i još nekolicina uspjeli su sa Molata da pobjegnu - nekako se ukrcali na jednu barku, domogli se obale i svi otišli u partizane, a toga koji im je dao barku Talijani isti čas strijeljali.
Grumen zemlje sa kraljevog groba
|
Kako je majčin otac Božo bio u Južnoj Americi još od 1923. godine, prvo je k njemu 1951. otišla baba Milica, a onda, četiri godine kasnije, i majka mi i ja.
Majka mu se ubrzo preudala za jednog emigranta sa Brača. Zagazila je u 88. godinu, ali je još vitalna i bistrog uma.
- Iako san u Jugoslaviji bio završio šest i po razreda škole, ovdi san poslije mora sve ispočetka - i da učim i da radim naporedo, a nisan znao nijedne španske.
Ali, mlad čovik može sve, uspio san vanredno da završim srednjotehničku školu.
Oženia san se 1967. Španjolkom, imam sinove Gustava i Daniela i četvoro unučadi - Martinu, Emu, Milenu i Ramira. I još radim, sa sinovima držim jednu radionicu u kojoj pravimo alate za lim, plastiku i raznovrsne druge materijale...
Neven ponovo zastade, zagrcnu se i s lica mu za tren nestade ona razdraganost sa kojom je pričao o porodici, o unučadima, o poslu...
- U Jugoslaviji san ti bio tek 2003. Tri dana u Beogradu, tri u Zagrebu, nekoliko dana u rodnom kraju, dan-dva u Podgorici...
Ništa mi se to tamo nije dopalo. Te podjele, te zavade, to što su ljudi sve zaboravili i niko ne vodi računa o prošlosti.
Sutjesci u pohode
U svom rodnom mestu obnovio je spomenik borcima palim u NOB-u.
- Ima ih 180, a samo iz mog sela je jednog dana na Sutjesci izginulo njih 62, među njima i moj otac.
Mislite da je nekoga to zanimalo, da su došli makar da vide, cvijet na spomenik da stave? Niko nikome od omladine ništa nije kaza o svojoj prošlosti i jasno je da niko neće ni da čuva ono što ne zna. Iša san i na Sutjesku, na Tjentište, tamo di mi je otac poginuo.
Ubjeđivali me da ne idem, vele, opasno je, ali ja zamolio jednog prijatelja iz Podgorice i otišli smo tamo. Tuga od zaborava i zapuštenosti. Ljudi su očigledno zaokupljeni samo sobom. Gleda san ja to i ovdi po ovim diplomatama koji su dolazili: svaki je gleda prvo svoj interes, a za državu kako bude...
Jugoslovensko uzajamno društvo Naš dom u Buenos Ajresu pod tim imenom deluje od 1988, a upravo od tada je na njegovom čelu Neven Govorčin.
- Ja san se zakleo da neću iznevjeriti veliku i svijetlu projugoslovensku tradiciju ovog udruženja i da se, dok san ja predsjednik, u njemu nećemo prebrojavati i dijeliti ni po nacionalnim ni po političkim ni po državnim ni po bilo kakvim drugim opredjeljenjima i uvjerenjima - kaže odlučno ovaj razboriti čovek, koji ne krije tugu što se ona velika zemlja raspala i podelila i to tako krvavo.
Tradicija duža od veka
|
- Podjele i mržnje nikad nikome na dugi rok nijesu donijele nikakva dobra. Zato ne dam i ovdje da nas dijele.
Izdrža san ja silne pritiske sa raznih strana, svi su htjeli da nas prigrabe, podijele i podjarme. Ja san svima reka: sretna vama vaša nacionalna država, čestitam vam je iako mi se to ne dopada, a nas ostavite, nama nije loše ni ovako.
Čujem ja poslije da i u samom društvu ima nekih koji prigovaraju da bi mu trebalo promijeniti ime društva, prikloniti se ovome ili onome, pa sazovem skupštinu. Došlo više od 80. Samo njih sedam je bilo da se nešto mijenja, ali nijedan nije umio da predloži šta i kako i onda mi ostali kažemo - nema ništa da se mijenja, sve ostaje kako je i bilo, ovdi i dalje stanuje Jugoslavija!
Dar dobrotvora Nikole Mihanovića
On će kasnije i u elitnom Dok Sudu pokloniti još jednu ogromnu zgradu koja je danas veliki iseljenički centar sa dvoranom i sportskim terenima, a odmah nakon ujedinjenja 1918. i stvaranja Jugoslavije, on je darovao i zgradu za njenu ambasadu u kojoj je sada Ambasada Srbije.
Tradiciju dobrotvorstva porodice Mihanović nastavio je i njegov sin Petar, koji je bio i predsednik ovog društva. |
