Samo dragi Alah može da skine šamiju s moje glave

Slađana Ilić rođena je prije 25 godina u Srbiji u Požarevcu. U Njemačku je došla 2001. da radi, studira i da kasnije zarađenim novcem pomaže roditelje i brata u Požarevcu. Međutim, kako to obično biva, želje su jedno, a stvarnost drugo. Njen život u ruke je uzela sudbina.

Naime, Slađana je 21. aprila 2010. prešla na islam. Sada se zove Emina... U Njemačkoj, u Ofenbahu udala se prije izvjesnog vremena za Munira Kadrića, rodom iz Tutina. Vjenčanje je bilo šerijatsko.

Zbog čega si prešla na islam?

- Preko mojih dobrih prijatelja do mene su dospjele neke knjige o islamu. Tačnije, dao mi ih je dobar prijatelj mog sadašnjeg supruga, a koji je veliki vjernik. Ja nikad nisam vjerovala u pravoslavlje. Mada sam išla u crkvu, nisam imala nikakav osjećaj prema toj vjeri, jer mi je sve bilo nelogično, otac, sin i Sveti duh.

Ne mogu da vjerujem u jedan krst ili jedan kip, vjerujem samo u dragog Boga. To je trajalo godinama, sve dok nisam otkrila islam, a koji me je s prvom rečenicom oduševio. Nakon što sam pročitala "Izbor Poslanikovih hadisa", odmah sam znala šta želim i kuda će moj put voditi.

Kako su tvoj prelazak na islam i preuzimanje imena Emina podnijeli tvoji roditelji?

- Teško, vrlo teško. Oni žive u Požarevcu i to je za njih bio šok. Nisu to prihvatili, htjeli su da me se odreknu, bilo je mnogo suza, mnogo borbe u svemu tome. Međutim, samim prelaskom na islam efendija mi je rekao da ću doći u velika iskušenja i njegove riječi bile su mi svakog momenta u glavi. Uz Alahovu pomoć sve sam to izdržala.

Kontaktiraš li s roditeljima?

- Da. Malo su se stvari smirile, samo oni ne mogu da zamisle da nosim šamiju i to mi strogo zabranjuju. Iako je sada moje pravo ime Emina, oni me i dalje zovu Slađana. Sa islamom su se pomirili, ne srcem, ali nekako su to prihvatili. Rekli su mi da ja i dalje ostajem njihova kćerka, ali su mi takođe rekli da im ni slučajno u Požarevac ne dođem sa šamijom na glavi.

Da li ćeš otići sa šamijom?

- Hoću. Bez obzira šta se desilo, šamiju s moje glave ne može niko da mi skine, samo dragi Alah. Iz poštovanja prema njemu je nosim i mislim da je to opravdan razlog zbog čega stojim pri svojim stavovima... Šetati se sa šamijom po gradu je prelijep osjećaj, s tim što se razlikujem od svih ostalih žena. Ljudi koji su me ranije poznavali, kada me vide ne mogu da me shvate. Svako od njih je u prvom momentu šokiran.
 

Kakva je bila reakcija tvojih prijatelja?

- Upravo kao i kod mojih roditelja. Mnogi od njih ne žele više da kontaktiraju sa mnom, a moja najbolja prijateljica, porijeklom Ruskinja, nije došla na moje vjenčanje. Poslala mi je samo SMS: "Izvini, ne mogu da ti dođem na vjenčanje, ne mogu da se pomirim s tim i molim te da me shvatiš..." Djelimično jesam, jer to je njen izbor. Ali, meni ipak u životu trebaju pravi prijatelji, a ne oni koji me vole samo bez šamije na glavi.

Misliš li da ćeš se jednog dana pokajati što si prešla na islam?

- Ne, neću. Meni je 25 godina i svjesno sam donijela tu odluku. Tek sam sada pronašla svoju vjeru i mir.