"Presudom je pravno ozakonjena propaganda o Srbima kao agresorima"
Analitičar Miroslav Lazanski ocenio je da je Haški tribunal oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču pravno ozakonio zapadnu propagandnu i medijsku sliku o nedavnim ratovima na Balkanu, prema kojoj su svi drugi bili žrtve, dok su samo Srbi bili agresori.
"Šta smo mi kao država Srbija na tom planu učinili posle 5. oktobra 2000. godine? Osim samobičevanja, praktično ništa", rekao je Lazanski i podsetio da je Srbija izručila u Hag "sve što je i malo mirisalo na zločin", a da su "domaći političari u javnim nastupima izručene i optužene Srbe nazivali ratnim zločincima, iako još nisu bili pravosnažno osuđeni".
"Naši su tužioci otvarali flaše viskija sa haškom tribunalskom ekipom, lepe su se platice delile i još će bolje biti penzijice po tom osnovu", istakao je Lazanski za beogradsku "Politiku".
On smatra da Hrvatskoj treba čestitati kako se borila za sve svoje optužene generalne i političare svim sredstvima - od medija, do državne pomoći u novcu, plaćenim advokatima, dostavljenim dokumentima odbrani optuženih, do lobiranja i direktnih političkih intervencija u korist svojih haških pritvorenika.
Peticiju u znak podrške generalu Gotovini, kako ističe Lazanski, još 2003. godine potpisalo je čak 500 uglednih javnih ličnosti Hrvatske. S druge strane, podseća, u isto vreme su čelni ljudi Narodnog pozorišta u Beogradu skinuli sa repertoara jednu dramu austrijskog književnika Petera Handkea, koji je u intervjuu francuskom "Liberasionu" rekao da "Srbi nisu jedini krivci za sve i da je vreme da se odbaci unilateralna vizija rata u Jugoslaviji". Handkeova drama je skinuta sa repertoara u Beogradu, kako navodi Lazanski, zato što je pisac izjavio "da je početak Haškog tribunala lažan, da je razlog njegovog formiranja lažan, da mu je poreklo lažno i da će sve ostati laž".
"U Beogradu oni isti ljudi koji su čitali Dantea i bili vaspitani na građanskim vrlinama ukinuše jednog pisca 2006. godine. Da su to znali Srbi iz Krajine možda bi 1991. godine radije gledali kazalište nego kasnije pozorište...", zaključio je Lazanski.
