Priča Vojislava Šešelja (7): Beg u detinjstvo
Socijalistička federativna republika Jugoslavija je bila zemlja jednopartijske dikatature i samovolje Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja, Stambolića, Šuvara, Mikulića, Pozderca, Gligorova, Nimanija, Šukrijem Dolanca, Kidriča, Markovića i pripadnika komunističke elite! - bila su razmišljanja Vojislava Šešelja u zeničkom kazamatu. Srbija je u SFRJ, Ustavom iz 1974. godine faktički bila svedena na oblast "beogradskog pašaluka".
Rešenje za unutrašnje dileme, za unutrašnja pitanja bez odgovora, Vojislav Šešelj je pronašao tako što je počeo misliti svojom glavom. A kada se to čoveku desi, to je kao da se oslobodio lažnog sna o sreći. S time može da se uporedi još samo jedan trenutak u životu, to je onaj trenutak kada prvi put staneš na svoje noge i počneš da hodaš. Pred tobom je mnogo prepreka, koje se mogu preći samo upornim kretanjem. Tako i ovo: sanjao si da imaš nešto vrlo važno, nešto što život čini srećnim i punim, a to su sloboda, ravnopravnost, socijalna jednakost, šansa za sve.
ŽIVOT NA STANICI
I konačno znaš da je to bio samo san. Branko Radičević bi rekao, "sanak pusti..." Shvatio je da tamo gde se o slobodi mnogo peva i gde je sloboda česta reč u rečnicima i na usnama, i zvaničnika, i običnog sveta, za njom se mnogo pati i uzdiše. Zato što je nema! Shvatio je da ni život, a pogotovo društvo nisu "crno-beli svet". Da ne postoje samo dileme "ili - ili", da "nije sve propalo - kad propalo sve je", štono bi pesnik Rajko Nogo uskliknuo, da ne postoji samo "lice nečega i nekoga", već da je tu i naličje, tu je i druga strana meseca, tu je i tama, skrivena iza svetlosti, toploti je sestra hladnoća, nema sreće bez nesreće, "čašu meda još niko ne popi dok je čašom žuči ne zagrči", "jing i jang", plus i minus, život i smrt... Sve su to suprotnosti koje ne postoje nezavisne jedna od druge, već su čvrsto povezane, isprepletene, srasle međusobno, sve su to "jednojajčana braća blizanci". To saznanje i te odgovore Voja je odmah primenio i na spomenute lične dileme, i taj racionalni stav, taj kriterijum ostaće njegov markantni princip u analizi i tumačenju svih društvenih i političkih procesa, pojava i događaja. Kao i ljudi i ličnosti!
Kupatilo u kuhinji
U sećanjima Vojislava Šešelja na detinjstvo, ostalo je zabeleženo i ovo: u novom "stanu" od prepravljenih kancelarija njegova porodica dugo nije imala kupatilo. |
Odmah, u trenu trenutka, sećanje na detinjstvo postalo je misao vodilja, a slike iz mladosti ozarile su Vojinu dušu. Detinjstvo se otvorilo kao kada se otvore srednje stranice velike slikovnice, kao kada se karta sveta otvori, ili kao kada "pukne vidik u daljinu", sa tek osvojenog planinskog vrha! Sve je bilo tu, i svi su bili tu: majka i otac, sestra, stričevi i strine, tetke, deda, rodbina, drugovi i drugarice, prijatelji, komšije, poznanici... Sarajevo, Grbavica, stara železnička stanica u Sarajevu, stari i zarđali vagoni, ostavljeni, zaboravljeni, napušteni i tajnoviti magacini, sarajevska pijaca, tajne Marinkove bare, osnovna škola "Bratstvo i jedinstvo", Koševska gimnazija, radne akcije: "Banja Luka", "Morava" Dolina heroja, prvo pravo i izistinsko ljubavno iskustvo, sa svim onim što predstavlja i što ostaje trajno pečatirano u čoveku, a naročito u ženama, Popovo Polje, Orahov Do, Mareva Ljuta, Kijevo Do, groblja i grobnice, kosturnica u Veličanima, Koritska jama... i priče, i besede, i pouke i pesme, i igre, i zabave, i šale, i smicalice male, i po koja suza, i po koji grč u grudima. Sve je bilo tu, i sve se počelo, kao klupko namotane pređe, i vunice, odmotavati i prikazivati. Jasno i kompletno.
Gotovo u magnovanju Voja je video i jedan lik, muški lik, kako ga gleda u same zenice, kako mu znatiželja izbija iz očiju, i kako mu pitanja pogledom putuju prema njemu. I zna da treba da odgovori na ta pitanja, i on odgovara: - Moj otac je bio željezničar, prvo pružni radnik, kasnije kondukter u ŽTP-u Sarajevo, a kasnije i mašinovođa. Živeo je kao podstanar u jednoj trošnoj kući sa mnogo vlage, na staroj željezničkoj stanici u Sarajevu. Roditelji su mi kasnije pričali da ako stave cipele ispod kreveta, one za nekoliko dana pozelene od vlage. Toliko je vlage bilo. Otac se oženio 1953. godine djevojkom iz zavičaja, iz Popovog Polja. Majka je jedno vrijeme živjela na selu, odakle je rodom moj otac, a onda je došla u Sarajevo i porodila se. Mene je rodila 11. oktobra 1954. godine.
Odmah nakon porođaja majka Danica se razboljela i nije imala mlijeka, tako da ja kao beba nisam bio dojen. Morala je da me hrani kravljim mlijekom do koga se veoma teško dolazilo. Trebalo je ustajati u tri-četiri sata ujutru, stajati u redu i čekati to mlijeko. Ono bi nekad došlo, a nekad ne bi. Negdje poslije pola godine, ocu su dodijelili dvije kancelarije u zgradi željezničke stanice. One su adaptirane za stanovanje. Ali to nisu bile ove današnje adaptacije. To je onda bilo dosta primitivnije adaptirano. Željeznica je upražnjavala da u svojim kancelarijama podove od dasaka premazuje nekom crnom mašću, umjesto da ih čisti. Podovi su uvijek bili crni. Onda su otac i majka to morali sve da izribaju, gotovo da sastružu. Te dvije sobe nisu imale ni kupatila, ni vode, i kao dijete morao sam da idem u klozet na željezničku stanicu.
Majčin "biznis"
Danica, majka Vojislava Šešelja, bila je domaćica, ali se dovijala na razne načine kako da i ona doprinese porodičnom budžetu. |
Inače, kao beba sam se veoma razbolio, i umalo sam živ pretekao. Zbog loših uslova života, zbog toga što nisam hranjen majčinim mlijekom, ali i zbog toga što sam rijetko pio i kravlje mlijeko, ja sam dobio težak oblik rahitisa, i jedva su me doktori ispravili iz zgrčenog stanja. Moja majka Danica nikad nije bila zaposlena. Ona je vazda bila domaćica, u najpozitivnijem smislu te riječi. Ona je bila tri stuba domaćinstva, i na nju je padao sav teret brige o djeci, o meni i o mojoj, tri godine, mlađoj sestri Dragici, o kuvanju i spremanju, o zimnici, o ogrevu, o budžetu i o šparanju, štednji onih para koje bi otac donio. A i ja sam se još kao osnovac trudio da dođem do novca na taj način što bih pozajmljivao od komšije Stojana Đukića bicikl-trokolicu, i njime prevozio seljacima robu od stanice do pijace. Svakog pijačnog dana ja bih pozajmio tricikl, pa na stanicu.
Tu bih sačekivao seljake i seljanke sa torbama, sa sepetima, džakovima i loncima, i te stvari prevozio do pijace. Već sam imao i stalne mušterije, tako da sam imao zagarantovan biznis. Tim parama kupovao sam stripove, školski pribor, koktu, bozu i salep, a i šampite. Taj posao za džeparac radio sam, minimum pet-šest godina, sve dok nisam krenuo u gimnaziju. Pa i kasnije, tokom gimnazijskih dana, ja sam povremeno radio. Sve poslove, i to uglavnom fizičke. Najčešće je bilo riječ o nošenju raznih paketa i ostalih tereta, o kopanju kanala, o istovarima i utovarima raznih roba.
SVAKOM NJEGOV SLATKIŠ
Kao klinci okupljali smo se i u Marinkovoj bari. Tamo je bio jedan stari i zapušteni park, sa bezbroj skrivenih mjesta, budžaka i grmljaka, tako da nikada nisi znao šta možeš doživjeti kada tuda prođeš, pogotovo uveče i po mraku. S druge strane parka nalazila se stara slastičarna "Olaman", i neke džidže, a bila je i stara kafana. Tamo su se okupljali stari sarajevski pijanci, kao i izrađene i uvele kurve, Caja, Zilha, Semka, Mica, i još neke. One su zadirkivale nas dječake, tražile su da im nažicamo neki dinar, a one su nam obećavale, za uzvrat, pokazati svoje "runo".
Ja sam se klonio tih druženja, dok su pojedini jarani na to pristajali. Kasnije bi se falili kako su oni "opalili po tri metka, bez prekida", i kako su matorke "prele k'o mačke" i svršavale k'o zečice... Ja sam se radije odlučivao za slastičarnu. Bio sam oduševljen izgledom, mirisom, a naročito ukusom, tulumba, baklava, šampita, marcipana, kadaifa i drugih kolača, a za piće bih pio koktu u klakerima. "Olaman" je imao i preko puta veliku slastičarnicu, dok je ova u kojoj sam ja rado uživao u kolačima, bila znatno manja i skromnije namještena.
