Priča Vojislava Šešelja (4): U bajboku postao Englez
"Nigde čovek ne izgleda tako nemoćno kao u zatvoru. To je grobnica u kojoj se još živi, u kojoj se ne truli, ali u kojoj se trulež najjače oseća. I to ne samo sopstveni trulež, već i trulež ljudskog roda"
Jedno vrijeme sam bio smješten u ćeliju smrti, što mi je smjestio onaj čovječuljak od komandira straže, ona uštva Vrećo, gdje sam proveo mjesec i pet dana. Međutim, ne mogu da se požalim da sam tamo nagrabusio, pošto su mi stražari donosili gomilu knjiga novih izdanja pisaca iz nesvrstanog svijeta! Bile su to literarne koještarije sa lošim prevodima, ali sam se natjerao i zainatio da sve to iščitam i da vidim šta se tamo piše i kako to tamo izgleda. I otprilike je to negdje nivo kojim bi naš osnovac, eventualno neki slabiji srednjoškolac, pisao. Tako su mi izgledali ti romani arapskih, afričkih i drugih književnika. A neki su od njih i nobelovci, poput Sojinka, dok su većina "klasici" u svojim zemljama! Ovaj moj sud možda je prejak i preoštar, ali je iskren i pošten. Jeste, oni su klasici, ali, što bi rekao stari dobri Jovan Cvijić: "Ja ne znam da snesem jaje, ali znam da procenim da li je mućak ili nije."
Vreme za učenje 
Ja ne znam da napišem roman, ali čini mi se, na osnovu toliko romana koje sam u životu pročitao, da mogu da procenim da li je ipak nešto dobro ili nije. Ako je nešto dobro radi forme, ako je nešto dobro radi nekog detalja, to nije dovoljno... Uprkos ovoj nepovoljnoj oceni ja sam sve te knjige i knjižurine pročitao jer sam znao da mi na slobodi neće pasti na pamet takva ideja. Čitao sam još dosta nekih knjiga. Recimo, pročitao sam Pekićevo "Besnilo". To mi se svidjelo. Pročitao sam još jedan broj knjiga. Po drugi put sam pročitao Moravijinu "Rimljanku", a pročitao sam i njegove "Prezir" i "Agostino". Posebno mi se dopao "Prezir". To je prava knjiga o ženama, i o tome kako se ženska ljubav može samo jednom osvojiti i zadobiti, i ako se ne neguje, ako se o njoj ne vodi briga, ona nestaje, gasi se i nikada se ne obnavlja! Za razliku od muških osećanja... Čitao sam još nekoliko knjiga od Zole, koji je bez sumnje bio najbolji predstavnik naturalizma u svjetskoj književnosti. Iz njegovog ciklusa o Rugon-Makarovima pročitao sam "Jazbinu", "Nanu", "Zemlju" i "Slom". Prava literatura, nema šta.
Što se tiče režima života u Centralnom zatvoru u Sarajevu, on je izgledao ovako: Ustajanje, negdje ujutru oko pola pet! Tad se pali svjetlo u ćeliji i robijaši moraju da ustanu. Nekoliko minuta poslije toga dijelio se doručak. On se unosi u ćeliju i ja bih između ustajanja i doručka radio pomalo gimnastiku, neke najjednostavnije vježbe, koje su mi pomogle da obnovim fizičku kondiciju koju sam izgubio zbog pomenutog štrajka glađu.
Onda, od doručka do ručka, učio sam engleski. Od kuće mi je sestra donijela sve gimnazijske udžbenike, kao i još neke priručnike, rječnike iz kojih sam učio na radničkom univerzitetu. To sam sistematski radio - Van, tu, tri, four, fajf... - du ju spik ingliš, vats jor neijm, maj neim is... i slično. Vadio sam nepoznate riječi, pa ih učio na taj način što bih 100 puta ponavljao tu reč! Možda se to nekome čini da je pretjerivanje, ali se mora znati da je to bio sistem kojim se ubija vrijeme, gubi se vrijeme. To sam radio negdje do ručka, koji je bio u 12 sati, ili u jedan sat. Poslije toga bi nas izvodili u šetnju u zatvorsko dvorište. Šetnja je trajala oko pola sata.
Ko peva, zlo misli
Nakon mog velikog štrajka glađu, prema meni su ipak imali nekog obzira, pogotovo većina stražara. Oni su me tretirali na poseban način i sa uvažavanjem, a naročito njih nekoliko koji su mi čak i podršku pružali. Jedan je bio sa Romanije, mislim da se zvao Krsto Gavrilović), i volio je da sluša moje priče o Srbima, o tome kako su Srbi najebali u Jugoslaviji, kako su prevareni, kako su ih Latini "žedne preko vode preveli". Odmah se vidjelo da je pravi momak, ali vidjeli su to i žbirovi koji su ga otkucali upravniku da pjevuši četničke pjesme dok stražari: "Oj, vojvodo Sinđeliću", "Turkinja se pred džamijom klela da je samo Srbina voljela", "Ko to kaže, ko to laže", "Morem plovi jedna mala barka", zbog čega su ga premjestili na obezbjeđivanje "ludare" na Sokocu.
Dani puni stida
Dok su ga premeštali iz Sarajeva u Zenicu, Vojislav Šešelj se setio Ive Andrića i njegovog zapisa iz "Noćnih razgovora" o Sarajevu: "Zašto se oko naših planina viju pojasevi magle koja zastire vidik ljudima i truje ranim strahom dušu naše djece? Jer nema ljubavi ni drugarstva među istokrvnom i istojezičnom braćom. Zašto nad našim varošima i selima lebdi stalno, kao oreol prokletstva, atmosfera straha i nepoverenja, zla tišina koja plaši? Jer među raznovernim sugrađanima ne vlada bratstvo ni iskrena saradnja, nego izdaja i otvorena omraza. Zašto naši sarajevski sumraci padaju tako brzo i bolno, da ranjavaju dušu, zašto su naše noći neprekidno duge i liče na mrak poslednjeg dana, zašto su dani puni stida i gneva i krvavih mrlja po zidovima i pločnicima? Jer služimo zlom tuđinu i svojim ranjenim nagonima i zabludama i svemu i svakome..." |
Nisu nas svaki dan izvodili. Po povratku iz šetnje opet bih radio engleski, eventualno malo odspavao, oko sat vremena. Večera je u sedam sati. U pola devet naveče gasili bi svjetlo i onda je moralo da se spava. Uglavnom sam izbjegavao da spavam poslije podne, iako su mi to dozvoljavali. Desetog januara naredne godine prebačen sam u Zenicu.
Nigde čovek ne izgleda tako nemoćno kao u zatvoru. To je grobnica u kojoj se još živi, u kojoj se ne truli, ali u kojoj se trulež najjače oseća. I to ne samo sopstveni trulež, već i trulež ljudskog roda. Tek u zatvoru čovek shvati koliko je nisko biće, niže od svake zverke, i kako je jadniji od njene žrtve, jer je i zver žrtva! Zver je sebi žrtva...
Zatvore nazivaju različitim imenima: ćutka, šatron, aps, bajbok, buvara, barunja, kiblar, remiza, ćuzbekana, memljara, mardelj, katanac, jaslice, bubanj... itd. Različiti su po režimu, po komforu, po disciplini, po kvalitetu hrane... i sl. (o čemu će dr Vojislav Šešelj steći veoma kompletno i autoritativno znanje), ali ipak ono što je predstavljao KP dom Zenica bilo je samo predvorje pakla...
Put u zenički zatvor
Nije daleko Zenica od Sarajeva. Sat vožnje. Sneg je prekrio planine oko Sarajeva. Beli venac obgrlio čaršiju kao prsten, ili kao obruč, svejedno. Spremajući se za izlazak iz grada, Vojislav Šešelj se još jednom setio Andrića, i njegovih junaka iz "Omer-paše Latasa", koji su, kao i on, zbog ostrašćene mržnje kojom su okruženi, jedva čekali da pobegnu, da uteknu...
Tako major Nemet Antal (Abdulah -efendija) misli, vajkajući se, da već jednom treba krenuti iz Sarajeva, pa će ga put, sam od sebe izvesti na slobodu. Ipak dolazi do sledećeg rezigniranog zaključka: "Iz Sarajeva nema izlaska, ima puteva, ali oni su uski, izlokani, grbavi, goli i neravni kao okosnice, ili podvodni i opasni kao močari. Liče na zamke. Ne znaš pravo kuda vode ni šta te čeka na njima, nepredviđena i nepredvidljiva busija, ili opasnost od zla slučaja i neželjena susreta.
Možeš se zaglibiti ili polomiti a da se ne nađe niko da ti pomogne u ovoj pustinji, gde na dan hoda unaokolo žive duše nema i gde ljudi zaziru i beže od drumova. A može ti se desiti da te već pri kraju puta i na dohvat slobode odjednom, kao u mučnom snu, presretne asker i da te zaustavi, u ime zakona".
