Spašavajući Srbe, spasao sam Hrvate
"U to vreme (akcije "Oluja") bio sam popularan u Hrvatskoj, i kada su me Hrvati videli na (izbegličkom) traktoru, počeli su da me dozivaju 'Piter, Piter', mada im nije bilo jasno šta radim. Bila je to smešna situacija, ali postigli smo cilj, zaštitili žene i decu, a Hrvatsku spasili od dodatne štete...", rekao je za "Nacional" bivši američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt povodom 15. godišnjice "Erdutskog sporazuma".
Kada je 15. januara 1998. odlazio iz Erduta, Piter Galbrajt nije slutio da će proći gotovo 13 godina pre nego što opet poseti to mesto u istočnoj Slavoniji uz koje se povezuje najveći uspeh u njegovoj diplomatskoj karijeri.
Pre 15 godina - kao tadašnji američki ambasador u Zagrebu, Galbrajt je naterao Hrvate i Srbe da prihvate njegov "Erdutski sporazum" koji je osigurao mirni povratak istočne Slavonije u državni sistem Hrvatske.
"Tadašnjoj hrvatskoj vladi nisu se sviđale odredbe "Erdutskog sporazuma" koje su se odnosile na prelazno razdoblje prilikom predaje vlasti, uključenost UN, a posebno im nisu odgovarale odredbe koje su štitile prava srpskog stanovništva i prava svih hrvatskih državljana na povratak svojim kućama", prisećao se ovih dana Galbrajt u intervjuu za zagrebački "Nacional".
Iako je bio autoritaran, može li se Tuđman oceniti kao uspešan političar?
- Tuđman je bio snažan vođa. Sa strateškog gledišta, znao je šta želi i, uglavnom, kako to i postići. Osim toga, okružio se sposobnim saradnicima. U tome je bio ispred Slobodana Miloševića koji nije imao viziju, a jedini saradnik kome je verovao bio je Milan Milutinović.
Tuđmanov problem bila je želja za stvaranjem etnički homogene Hrvatske u kojoj bi živelo vrlo malo Srba, uz proširenje na delove BiH, a istovremeno je želeo da bude saveznik Zapada i Amerike. Nikada nije razumeo da su te dve ideje nespojive jer Amerika nikada neće biti saveznik sa deliteljima BiH.
Je li Klinton pogrešio kada je 1995. zabranio hrvatskim i bošnjačkim snagama da zauzmu Banjaluku i unište Republiku Srpsku?
- Ne znam. Osnovni razlog zbog čega je Klintonova administracija tako odlučila bio je humanitarni. Izbeglice iz Banjaluke i Krajine izazvale bi haos bežeći prema Brčkom, a znali smo da hrvatske vlasti nakon "Oluje" nisu zaštitile preostalo stanovništvo niti sprečile masovno paljenje sela.
Da se to nije dogodilo, možda bi istorija izgledala drugačije, i možda bismo dopustili zauzimanje Banjaluke. Ni danas nisam siguran koja je odluka bolja.
O čemu ste razmišljali kada ste se na završetku "Oluje" popeli na traktor sa srpskim izbeglicama?
- Bilo je to zabavno iskustvo, iako mnogi nisu razumeli da se radilo o postupku koji je išao u prilog Hrvatima, a ne Srbima.
Hrvatska je izborila veliku vojnu pobjedu, a Amerika se nije usprotivila "Oluji". Kada je pokrenuta "Oluja", lično sam Tuđmana upozorio da je potrebno zaštititi civile, ali hrvatska strana to nije napravila.
U jednom trenutku u okolini Siska našlo se 40.000 srpskih izbeglica koje su uprkos dogovoru Hrvati napadali, a neke i ubili, iako se uglavnom radilo o ženama i deci koji nisu ništa skrivili.
Shvatio sam kako postoji ogromna opasnost da dođe do krvoprolića koje bi definitivno kompromitovalo Hrvate, a u političkom pogledu verovatno onemogućilo reintegraciju istočne Slavonije.
Tuđmanu sam rekao: "Ako ne zaštitite izbeglice, pridružiću se konvoju, a videćete kakve će biti posledice ako se nešto desi američkom ambasadoru."
Naravno da su potom Hrvati zaštitili konvoj i na svakih nekoliko metara postavili policijske patrole...
"U to vreme bio sam popularan u Hrvatskoj, i kada su me Hrvati videli na traktoru, počeli su da me dozivaju 'Piter, Piter', mada im nije bilo jasno šta radim. Bila je to smešna situacija, ali postigli smo cilj, zaštitili žene i decu, a Hrvatsku spasili od dodatne štete..."
