Zbog čaktara pale četiri glave
Na Prijevoru, prelepom planinskom prevoju između Plani i Lubanja glave, koji deli rovačka sela Višnje, Velje Duboko i Liješnje od katuna Subotišta, Doli i Utlica, odnosno gornjomoračke uvale, pored puta, opasne prečice koja spaja ove nedođije, na nadmorskoj visini od preko 1.800 metara, već decenijama je čamio jedan bezimeni mramor. Ukrasili ga crvenkasti planinski lišajevi, a sve je manje onih koji znaju ko je i zašto taj kamen tu pobio. Od pre tri i po godine te zagonetke više nema: na mramoru je postavljena metalna ploča na kojij piše: "Bukilićima Mini i Novaku, njihovi potomci 2013. god."
Ljudsko bezumlje
Oživela je tako jedna tragična priča od pre 150, možda i koju godinu više, krvava, poprilično već zaboravljena opomena koliko je ljudsko bezumlje bezgranično i dokle može dovesti nerazum, prkos i inat.
U sećanjima potomaka, u pričama Rovčana i Moračana, do danas je pretrajalo predanje kako je Novak Bukilić sa Liješnja jednog dana negde polovinom devetnaestog veka dojavio buljuk ovaca i pustio ih u livadu zvanu Utočina ispod katuna Tustica, vlasništvo Radonjića iz Ocke Gore. Zatekne ga Radule Radonjić, plane svađa i Radule uhvati ovna pod čaktarom i krene da ga vodi da bi tako naplatio štetu koju mu je pričinio Bukilić.
Zvono od pleha
U dvotomnom Uskočkom rečniku profesora Milije Stanića piše da je čaktar "četvorougaono zvono od pleha koje se stavlja na ovna u stadu."
U Crnoj Gori, čaktar je, uz ostalo, bio i prestižni simbol dobrog domaćina, svetinja koja se čuvala u kući čak i ako nestane stada i domaćina. Domaćinu je bilo džaba da ima veliki buljuk ako nije imao glasovit čaktara i pravog ovna - predvodnika, odnosno ugiča da ga nosi. Nosio ga je na drvenom okovratniku, "teljigu", savijenom od istanjene daščice od mladog oraha, trešnje, jasena ili javora, a najbolje je bilo, ako se moglo naći, da teljig bude od tisovog drveta.
Bukilić ga, po prilici, opominjao da mu pusti ovna predvodnika stada i ne dira mu čaktar, da uzme bilo kojeg drugog, da uzme dve ovce, ali on nije hajao za to - hteo je baš predvodnika, da napakosti štetočini, da naplati štetu, ali i da ga ponizi pred selom tako što će uveče doterati kući stado bez čaktara.
Bukilić onda potegne pušku, ubije Radonjića i pobegne sa stadom u Liješnje, a mesto na kojem se to desilo i danas se zove Mramor. Bukilići, pre svih ubica Novak i brat mu Mina - već su bili oženjeni i familijarni ljudi - znali su, naravno, da se neće na tome razminuti, da će Rdonjići vrebati priliku da se osvete. Stoga su, po jednoj verziji, predigli sa Liješnja u zabito gornjomoračko selo Požnja, zaskok između vrhova Tali i Zastan koji sunce dva puta u toku dana ogrejava, gde ih je prihvatilo i pod zaštitu uzelo bratstvo Kukovića. Od tada su tek povremeno i gotovo tajno odlazili do Liješnja na ognjište predaka.
Plan za osvetu
Jednom, dok su se tako sa majkom vraćali sa Liješnja u Požnju, na putu prema Prijevoru, kod izvora ispod Lukanja čela, sreli su Miloša Radonjića, brata ubijenog Radula, koji je sa prijateljem Pavićem Obrenovićem iz Jasenove, išao ka Liješnju. Miloš odmah potegne pušku i ugrabi da ubije Novaka, a njegovom bratu Mini zakaže i ne opali puška, pa dovikne majci da mu doda Novakovu pušku. Pavić Obrenović ga, međutim, preduhitri i ubije i njega.
Bukilići bi verovatno preboleli Novakovu glavu i pomirili se sa "pravom" Radonjića da osvete Radula, ali se nisu mogli pomiriti i oprostiti Obrenoviću zato što je ubio Minu pa su odmah počeli vrebati priliku i kovati plan da mu smaknu glavu. Oko te osvete ima svakovrsnih priča i nagađanja, ali, bilo kako bilo, ni Obrenović se nije dugo nanosio glave - i on je pao kao četvrta žrtva zbog jednog čaktara.
Bećkovići
U zemanu kad su Lukavica i Trebiješ bili Turski nekakav Veljedubočanin Drašković jednog dana pusti ovce u livadu bega Bećka Hadžimanića na Trebiješu. Beg ga zatekne i za kaznu krene da mu skine čaktar sa ovna . Drašković ga ubije i pobegne sa stadom u Velje Duboko, a plemenici ga od tada prozovu Bećko. Njegovi potomci (od kojih je i poznati pesnik Matija Bećković), kasnije po njemu uzmu i prezime Bećković.
- Ovim činom ne želimo nikome da prkosimo ili da koga vređamo - bože sačuvaj - rekao je Milovan Bukilić, najstariji od petnaestak Bukilića koji su doneli i pre tri i po godine postavili spomen-ploču na mramoru na Prijevoru.
- Nadamo se, kazao je tada ovaj mudri i plemeniti čovek, koji je, nažalost, u međuvremenu preminuo, da će ovo biti samo opomena i poruka svima da se ovakve stvari ne smeju nikad zaboraviti kako se nikad i nigde više ne bi ni ponovile...
Prijateljstva Bukilića i Radonjića
A da su "ratne sekire" između Radonjića i Bukilića odavno zakopane potvrđuju i brojni mostovi prijateljstava u međuvremenu uspostavljenih između ova dva ugledna bratstva. Tako se Milan Jagošev Bukilić svojevremeno oženio Poljkom Vukaličinom Radonjić. Potom se i Poljkina sestra Nata udala za Mijaila - Dela Bukilića, brata pomenutog Milovana, a onda se i njihov bratanić, Veseljko Vukotin Radonjić oženio Radom Milijinom Bukilić...
