Ambis u koji ni Bog nije zavirio
U analima svetskog alpinizma ostalo je zapisano da su Novozelanđanin Edmund Hilari i Šerpas Tenzin Norgaj 29. maja 1953. godine osvojili Mont Everest, odnosno da je ljudska noga tada prvi put kročila na kotu 8.848, najvišu tačku na planeti. Proći će potom više od 12 godina dok je prva ekspedicija uspela da prođe kroz kanjon Komarnice u srcu Drobnjaka, koji su meštani do tada zvali Neviđbog, i osvojila do tada jedini neosvojeni rečni klanac u Evropi. U dotad neosvojenu klisuru reke Komarnice planinari su se uputili u patikama i kupaćim gaćama, sa plastičnimm rudarskim kacigama i polovnom užadi sa vojnog otpada, trebalo im je dva dana da pređu 2,5 kilometra.
Dogodilo se to pre tačno 50 godina, 1. avgusta 1965, a taj do tada nezamislivi poduhvat izvela je 11-člana ekipa Planinarsko-smučarskog društva Javorak iz Nikšića. U ekipi su bili Miloš Bojanović, profesor Boško Vulanović, Stevan - Stevo Vujičić, Miodrag - Mijo Kovačević, Božidar - Frinjo Kontić, Ratko - Gaga Lučić, Pavle - Pajo Vučurović i Nikola - Šunja Mrvaljević, svi članovi Javorka, a sa njima su bili i novinar Vlado - Šala Mićunović i poznati snimatelji Milan Pešić i Milun Tadić. Od njih su danas među živima samo petorica - Mijo Kovačević, Stevo Vujičić, Šala Mićunović, Frinjo Kontić i Šunja Mrvaljević.
Neosvojiva tvrđava
Gotovo svi oni su bili pripadnici čuvene i proslavljene gorske službe spasavanja, a pamte ih škrape i bezdanice, svi nedohodi i provalije obeležene su nesrećama, sva mesta na kojima je trebalo unesrećene otimati iz zagrljaja smrti ili izvlačiti one kojima spasa nema da im se barem zna grob. Nije stoga čudo da je upravo ta družina tog vrelog leta 1965. godine krenula i u avanturu osvajanja neosvojive tvrđave kanjona Komarnice:
- Nosila nas je mladost i luda hrabrost, želja da budemo prvi i dokažemo da možemo što drugi prije nas nijesu mogli - kaže 76-godišnji Stevo Vujičić, koji danas živi u Nikšiću i još gdekad se zapućuje starim planinarskim stazama i bogazama.
- Danas je gotovo smiješno pričati kako smo se mi zaputili u kanjon, koji smo, kad smo ga osvojili, krstili kao Nevidio - veli najmlađi član ekspedicije Šunja Mrvaljević, sada 73-godišnji penzioner, koji živu na obali veštačkog Krupačkog jezera u Nikšiću.
- Kad danas vidim sa kakvom opremom ljudi dolaze u kanjon, gotovo da ni ja ne mogu da vjerujem da smo mi tada uspjeli. U patikama i kupaćim gaćama, sa plastičnom rudarskom kacigom na glavi i polovnim užadima, koja smo nabavljali na vojnim otpadima. Prvi put je uvijek najteže jer ne znate šta vas čeka. Nama je tada trebalo dva dana da prođemo tih dva i po kilometra, a već drugi put smo prošli za četiri sata.
Prvi neuspeh
A o Neviđbogu su do tada ispredane svakojake fantastične i zastrašujuće priče. Sigurno je bilo samo da kroz taj tesnac, u koji gdegde ni sunce nikad nije zavirilo, ljudska noga nikada pre nije kročila; da je ledena Komarnica tu uvek žedna života, kad divokoza i druge divljači i domaće stoke koja zađe u njene slomovrate, počesto i ljudi kojima je to bila jedina grobnica bez mramora - ko je nestao u Neviđbogu, niko nije ni pokušavao da ga traži.
- Neviđbog, odnosno Nevidio kako smo ga mi kasnije prozvali, progutao je i nekog čobanina Gala, pa je ljudima odavde poslije ostalo samo da to mjesto nazovu Galov mramor - kazuje Vlado - Šala Mićunović, dugogodišnji poznati dopisnik "Politike" iz Nikšića.
- A ostavivši za sobom vrata kanjona, cijelim putem smo se poslije ipak pitali da li su to, u stvari, bila vrata pakla ili raja...
Kanjon Komarnice je, naravno, i mnogo ranije bio veliki mamac i izazov za sve naputnike i namernike, koje je znatiželja dovodila u ovaj kraj. Pokušavali Englezi, pokušavali Holanđani, Česi, Poljaci, čak i u ovakvim poduhvatima veoma uspešni Slovenci, ali su svi brzo odustajali kad bi se suočili sa prvim opasnostima i zamkama Komarnice:
- U ljeto 1964. godine u Komarnicu je krenuo i Milan Kovačević, urednik poznate emisije Karavan Radio televizije Beograd, a ekspediciju je predvodio znameniti speleolog, profesor dr Jovan Petrović - seća se Šunja Mrvaljević.
- Nikola Lipovac, direktor nikšićke Gimnazije, preporučio im je kao ispomoć Gagu Lučića i mene. Pošto su nas neki tretirali kao šerpase, Gaga i ja smo u jednom trenutku odustali i tako ta ekspedicija nije uspjela. Poslije kad smo vidjeli Kovačevićevu emisiju u kojoj Gagi i meni ni imena nije spomenuo, nije nam bilo žao što ih nijesmo doveli do kraja kanjona i zato smo iduće godine jedva i dočekali da mi samostalno krenemo i ostvarimo taj podvig.
Čelični živci
- Kako smo u takvim uslovima i sa takvom opremom uspjeli, vjerovatno može shvatiti i razumjeti samo onaj ko nas je dobro poznavao, ko je znao kakav smo mi sastav i družina - kaže Stevo Vujičić. - Mi smo, jednostavno, imali neustrašive ljude, za koje nije bilo prepreka. Imali smo Miloša Bojanovića, predsjednika vojničkih manira, koji je u dušu poznavao svakoga od nas i dobro znao šta ko može i gdje smije koga od nas gurnuti, siguran da uspjeh ne može izostati. Imali smo vođu ekipe, profesora Boška Vulanovića, čovjeka čeličnih živaca i ruku, koji je više brinuo o noktu svakoga od nas nego o svojoj glavi. Uz to, mi smo imali specijaliste za sve. Imali Gagu i Šunju koji su se u vodi snalazili bolje od ribe, imali Paja Vučurovića koji je na stijeni bio bolji od pauka, imali Frinja Kontića spremnog da priskoči u svakoj prilici, imali stručnjake i za vodu i za zemlju, i za nebo i za bezdanice...
- Bilo bi i grehota i sramota da ih sve barem ne spomenemo u ovom času, pogotovu one kojih, nažalost, više nema među nama - dopunjava svog druga Šunja Mrvaljević. - Bio bi božji grijeh ne spomenuti u svakoj prilici i Miloša Bojanovića i Boška Vulanovića bez kojih bi Javorak bio nezamisliv, ali i Bora Počeka, koji nije bio sa nama u Komarnici, a bio je sigurno najhrabriji i najneustrašiviji među nama; ne spomenuti tragično stradale Paja Vučurovića, Gagu Lučića ili Danila Petrovića... Bila je to družina koja se, jednostavno, ničeg živog nije bojala.
Kapija kamikaza
U kanjonu Komarnice je za večnu uspomenu na njihovu odvažnost ostalo nekoliko imena koja podsećaju na njihov podvig.
- Pored toga što smo mi kanjon nazvali Nevidio, jedna pećina u kanjonu se danas zove Boškova pećina po Bošku Vulanoviću. Jedan vir u koji smo namjerno pustili i okupali Miloša Bojanovića zove se Miloševa kada, a mjesto gdje smo zakratko predahnuli i okrijepili se po kockom šećera, koji je neko ponio u rancu, prozvali smo Šećerna dolina. Tu je i Kapija kamikaza, a mjesto gdje su se Gaga Lučić i Šunja Mrvaljević spasli samo zahvaljujući vještini i izvanrednoj fizičkoj izdržljivosti prozvali smo Gagina i Šunjina stijena - seća se Stevo Vujičić.
Sve to podsjeća i na ove neustrašive ljude i čudesni podvig koji su izveli, a na ulazu u kanjon Nevidio od sada stoji i mermerna ploča sa njihovim imenima, za nezaborav i podsećanje onima koji sada i ubuduće budu hrlili u ovu divlju i netaknutu prirodu.
Jedinac u tri doma
Ekspedicija koja je osvojila kanjon Komarnice imala je i veliku podršku od meštana u okolini koji su dva dana bdeli nad kanjonom i čuvali da nečija stoka ne uđe u kanjon i ne oburda kamenje. A među onima koji su bili spremni da priteknu u pomoć bili su dr Vasilije - Vajo Delić, Raco Vilotijević i njegova braća, Petar Ljuljđurović, novinari Ljubo Tomić i Vule Lučić:
- Ja sam bio vrući kandidat da idem u kanjon, ali je Miloš Bojanović bio neumoljiv i njegova je bila poslednja pri sastavljanju ekipe. Pristao sam, a tek mnogo kasnije sam saznao da mi je, u stvari, podvalio jedan moj prijatelj. Plašeći se opasnosti koje nas čekaju, on je šapnuo Bojanoviću da me ne vodi ni po koju cijenu jer sam ja jedinac u tri doma i on ga je poslušao.
Grob u bezdanu
Danom osnivanja gorske službe Javorak pri istoimenom nikšićkom planinarsko-smučarskom društvu uzet je 23. decembra 1963. godine kada se u selu Čarađe u Goliji desila velika tragedija: 23-godišnji Dimitrije Manojlović, jedinac među tri sestre, nekako se okliznuo i pao u preko 120 metara duboku bezdanicu, na čijem se dnu, kako će se pokazati, nalazilo jezero. Tri dana kasnije ekipa iz Javojka - Miloš Bojanović, Boško Vulanović, Boško Poček, Stevo Vujičić, Ratko - Gaga Lučić i Đurko Aničić - uspela je da pronađe i izvadi njegovo telo pomoću baterijske lampe.
Susret s utopljenikom
- Nijesmo mi ljudi bez srca i nas svaka i svačija tragedija gane do bola - kaže Šunja Mrvaljević.
- Mi smo, recimo, samo ovdje iz Krupačkog jezera izvadili 17 utopljenika. Niko ne zna kako je strašan susret sa utopljenikom pod vodom, kako to nas poslije mjesecima proganja i ne da nam snu na oči. Ili, kad se i danas sjetim, a prošlo je, eto, više od 40 godina, tragedije Jatove karavele na Maganiku kad smo se opet mi iz Javorka među prvima našli na mjestu nesreće. Za više od godinu poslije nijesam mogao zaspati kao čovjek, a barem za dvije godine mesa nijesam ni okusio...
Čelično uže
Ovi plemeniti ljudi svoja iskustva sada prenose na mlade, koji su ih uspješno naslijedili, najradije se ipak sjećaju akcija u kojima su spasavali živote. Tako su u leto 1979. godine došli u Prokletije, na vrh Maja karanfil, da pokušaju spasti teško povređenog slovenačkog alpinistu do kojeg se moglo stići samo niz veoma opasnu i negostoljubivu, 250 metara visoku liticu. Na taj opasni put je krenuo ponajiskusniji među njima Stevo Vujičić. Viseći na čeličnom užetu debljine četiri milimetra, na kojem je bilo pet čvorova, uspeo je, ipak, da dođe do teško povrijeđenog planinara, iznese ga i spasi sigurne smrti...
Smrt u virovima
Za sve silne godine u nebrojenim spasilačkim akcijama samo jednom ih je smrt prevarila. Ratko - Gaga Lučić, jedan od najneustrašivijih članova, svoju hrabrost je glavom platio. Izgubio je život u virovima Morače, pokušavajući da ispod Vezirovog mosta u Podgorici izvuče telo jedne utopljenice. Njegovi drugovi mu ni danas ne mogu oprostiti što je u tu akciju krenuo sam, bez njih...
