Balvani u očima Balkana
Univerzitetski profesor Zoran Pusić spada u red najistaknutijih aktivista u području zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj, čovek koji je u ratnim godinama zanemario katedru i izlažući se smrtnoj opasnosti pokušavao sprečiti nasilno iseljavanje Srba iz njihovih stanova.
Posle "Oluje" špartao je pustim selima Banije i Korduna pomažući bespomoćnim starcima da prežive. U intervjuu za "Vesti" priseća se tih vremena i u kontekstu oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, govori o neprocesuiranim zločinima iz "Oluje" koji su prepušteni hrvatskom pravosuđu, odnosima sa Srbijom, patriotizmu i intelektualcima u "vunenim vremenima".
Više od 20 godina u jednom delu javnosti i medija u Hrvatskoj obeleženi ste stigmom "lošeg Hrvata" samo zato što ste stali u odbranu obespravljenih. Kako je bilo raditi taj posao u vremenu kada ste protiv sebe imali i državu i medije?
- Početkom 90-ih, kad su se dva nacionalizma takmičila u demagoškim floskulama, kad su zaluđene gomile s oduševljenjem pljeskale najavama "da ni oružani sukobi nisu isključeni", kad je u Hrvatskoj na izborima pobedila stranka čiji predsednik se "proslavio" svojom izjavom "da je srećan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka", kad je predsednik Sabora javno govorio "da je rat prilika koja se ne sme propustiti", a neki novinari isticali laganje kao patriotsku dužnost, doneti odluku što bi bilo ispravno raditi i nije bilo tako teško.
Istorija sa frizuromDa li se hrvatsko društvo može u doglednoj budućnosti suočiti sa učinjenim pogreškama, pa i zločinima? |
Kako ste prošli u tim vremenima?
- Došla su vremena "kad budale progovore, a fukara se obogati", evo na panou u radnoj sobi imam požutelu stranica iz "Ferala" od 3. oktobra 1994. s člankom "Deložiraj im pršljenove"; tu je i moja slika od pre 19 godina sa "kragnom" oko vrata, posledicom policijskog tretmana jer smo pokušali sprečiti izbacivanje nepodobne majke i dvoje dece iz stana u Maksimirskoj 66. A optužba da sam "loš Hrvat" asocira me na naciste i ustaše koji su svoju netrpeljivost nametali kao kriterijum nemačkog odnosno hrvatskog domoljublja, a u stvarnosti predstavljali najveću sramotu i nesreću i za vlastiti narod.
Mnogi iz tih domoljubnih ešalona došli su na svoje oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču, upirući prstom i u vas da ste radili na štetu Hrvatske i neopravdano je blatili. Kako ste doživeli te kritike?
- To uglavnom nisu bile kritike, čak ni neargumentovane, nego spektar insinuacija, kleveta i ostrašćenih laži. Šta reći na članak kolumniste "Glasa Slavonije" i doktora teologije Ivice Šole pod naslovom "Avenija žrtava Zorana Pusića", ili članak u zadarskom "Hrvatskom listu" gde Vjekoslav Magaš objašnjava moje stavove mojim "partizansko-ustaško-četničkim korenima"? Glupost i laži treba individualizovati, u suprotnom one postaju ozbiljno društveno zagađenje, potencijalna pretnja da se u društvu podobnost nametne kao kriterijum istinitosti, a licemerje kao moral.
Mnogi su u Hrvatskoj presudu Haškog suda protumačili i kao definitivni dokaz da je Hrvatska iz rata izašla čista i neokaljana obraza?
- Oslobađajuće presude za Gotovinu i Markača nešto su o čemu će se još decenijama raspravljati. Da se u prvostepenoj presudi dosudi 24 godine zatvora, a u drugostepenoj presudi, bez i jedne nove činjenice, donese oslobađajuća presuda bio bi debakl za zadnji provincijski sud, a za sud s takvim međunarodnim ugledom (koji je ovim presudama ozbiljno narušen) bilo je to gotovo nezamislivo. Prikrivani zločini, masovna spaljivanja naselja nakon završene vojne akcije, masovne pljačke, politika koja je sve pokušala da onemogući povratak izbeglih hrvatskih građana srpske nacionalnosti, sve su to nažalost činjenice koje ne može promeniti presuda nijednog suda. E sad, da li je blaćenje Hrvatske pokušaj da se Hrvatska s tim neugodnim istinama suoči, što bi predstavljalo znak odgovornosti i političke zrelosti ili je blaćenje Hrvatske pokušaj da se te neugodne istine negiraju i prikriju uprkos bezbrojnim činjenicama? O tome oni koje vi spominjete i ja imamo suprotno mišljenje.
Očekujete li da hrvatsko pravosuđe osuditi zločine koji su se, sada to više malo ko dovodi u pitanje, dogodili?
- Najodgovorniji i najuticajniji ljudi hrvatske politike i hrvatskog pravosuđa izjavili su da je uprkos oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču hrvatsko pravosuđe dužno da istraži počinjene zločine i osudi krivce. Kako će to izgledati u praksi drugo je pitanje. Dosadašnje iskustvo ne daje osnove za preterani optimizam.
Poreski obveznici i danas plaćaju Merčepovu odbranu, presuđene su mizerne kazne za Koranski most i Kerestinec, a civilne žrtve rata gube parnice i moraju plaćati visoke sudske troškove...
- Primeri koje navodite nažalost su tačni. Na te i neke druge primere stalno upozoravamo sve institucije od Vrhovnog suda, Ministarstva pravosuđa do Vlade i predsednika RH.
Građansko umesto ratnog društva* Zoran Pusić je rođen 1944. godine u Zagrebu. Radi kao profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i volontira u Građanskom odboru za ljudska prava. * Već 20 godina učestvuje u izgradnji civilnog društva u Hrvatskoj i regiji, kao i u pokretanju brojnih građanskih incijativa: od vraćanja imena Trgu žrtava fašizma u glavnom gradu Hrvatske, osnivanju Demokratskog opozicionog foruma, GONG-a, Igmanske inicijative do Kuće ljudskih prava. * Pusić predstavlja Hrvatsku u Međunarodnoj federaciji liga za ljudska prava i u Evropskoj mreži za borbu protiv rasizma. |
Koliko je, po vašem mišljenju, danas u Hrvatskoj prisutna netolerancija prema srpskoj manjini?
- Generalno, mnogo manje nego pre desetak godina, a pogotovo manje nego tokom 90-ih. Šovinističke izjave ili postupci teško su zamislivi na nivou današnje Vlade, u lokalnim sredinama počinju zvučati kao atavizmi nekadašnjeg mejnstrima.
Prostor bivše Krajine i danas deluje zapušteno, ima li svetla na kraju tunela?
- U drugoj polovini 90-ih odlazili smo na područje Korduna bar jednom nedeljno. Većine starih ljudi koje smo redovno obilazili danas više nema. Pospešili smo povratak oko stotinak povratnika u Hrvatsku i dvoje iz Hrvatske u BiH, uspeli da država vrati desetine kuća i nekoliko traktora vlasnicima, organizovali pravnu, humanitarnu i lekarsku pomoć po zabitim selima, obezbedili donaciju od sto koza za povratnike, doveli vodeće političare u te zabiti... Da li je bilo neke koristi od toga? Mislim da je naša prisutnost pomogla nekim ljudima. Šteta samo što to nije učinila država s neusporedivo većim resursima nego što to mogu nevladine organizacije. Pre desetak i više godina glavni motiv povratka je bio vraćanje u zavičaj. Danas bi to bila mogućnost zapošljavanja u skoroj članici EU.
Hoće li Srbija i Hrvatska uspeti da unaprede svoje odnose?
- Hrvatska i Srbija su prvi susedi, imaju jezike koji se manje razlikuju nego engleski Engleza i Amerikanaca. Što se tiče zaboravljanja žrtava one ni do sada nisu bile zaboravljene; problem je da svaka strana pamti svoje, a, često, umanjuje ili negira vlastitu odgovornost za tuđe. Proces saradnje razvijaće se u skladu s interesima. Ali da ti odnosi prerastu iz hladnog mira u prijateljske odnose, potrebno je da Hrvatska i njeni susedi demokratski odrastu. A prvi pokazatelj je pokazivanje razumevanja i za tuđa stradanja, mogućnost da se vidi i balvan u vlastitom oku, ne samo trun u oku suseda.
