Muž me davio u kadi
U Podgorici je nedavno objavljena knjiga neobičnog naslova "Kad zažmuriš, niko te ne vidi", potresno autobiografsko kazivanje Milanke Aranitović Rakočević o 20-godišnjem paklu bračnog nasilja koje je preživela.
Ova odvažna žena koju u životu nije samo kamen vodenički mleo, pristala je da za čitaoce "Vesti" ispriča svoju neveselu životnu storiju. Uslov je bio samo da ne pominjemo ime onoga koji joj je život tako zagorčao:
- Ne, ja mu poslije svega ne želim nikakvo zlo, samo da mu više nikada ni ime ne spomenem i da je što dalje od mene i moje djece. Nek sam nosi svoj krst, a ja sam spremna da sama, pred bogom i pred ljudima, okajem svaki svoj grijeh, ako sam ičim doprinijela da se on tako ponaša.
LOŠ PREDZANK
|
Oči u oči sa smrću
|
- Rođena sam 1. aprila 1963. kao prvo, najstarije od troje djece Blagoja i Doste Aranitović iz sela Male Krće kod Pljevalja. Otac, koji se nadao sinu, nije želio da mi rođendan bude dan lažova, pa je u matičnim knjigama zapisao da sam rođena 2. aprila. Bili smo sirotinja uboga, kao uostalom i svi u to vrijeme u tom kraju. Prve nove opanke sam obula kad mi je otac 1969. otišao na rad u Njemačku. Radio je u Krefeldu i za 15 godina zaradio da kupi plac i podigne kuću u naselju Gornja Gorica na periferiji Titograda, odnosno Podgorice.
- Bila sam jedan od desetak najboljih osnovaca u pljevaljskoj opštini. Po završetku srednje škole u Titogradu, upisala sam ekonomski fakultet zajedno sa mojim budućim mužem. Tu je i planula naša ljubav. On je ubrzo donio prsten i rekao da želi da me vjeri. Učinio je to u jednoj kafani. Prsten mu je nekako ispao iz ruke i otkotrljao se do susjednog stola za kojim je sjedio jedan stariji gospodin. Podigao je prsten i rekao nam: "Djeco moja, ovo nije dobar znak, batalite ovu rabotu." Prihvatila sam prsten, ali kad sam uvidjela da je sve to ipak preuranjeno, predložila sam mu da vratim prsten i da sve zaboravimo. On je u prvi mah to mirno primio, ali kad smo se nekoliko dana kasnije ponovo sreli ispred hotela Crna Gora, dva puta me je udario boksom u obje slepočnice i ostavio onesviješćenu na trotoaru.
- Završila sam u bolnici, a čim sam izašla, otišla sam kod tetka u Njemačku, u Remšajd kod Diseldorfa. Tu sam tri mjeseca radila kao konobarica u njegovom restoranu. Vratila sam se kad sam saznala da je on otišao iz Titograda i da se nastanio negdje u Bosni. Ispolagala sam dosta ispita na ekonomiji, ali mi se to od početka nije dopadalo, pa sam odlučila da upišem književnost na Pedagoškoj školi u Nikšiću. Zakasnila sam za književnost, pa sam se upisala na odsjek predškolskog obrazovanja. Te dvije godine provedene u Nikšiću, od 1983. do 1985, bile su možda i moje najljepše godine u životu. Pored ostalog, počela sam da pišem i objavljujem prve pjesme...
PSOVKE I UVREDE
- Jednog dana zove me gazdarica kod koje sam stanovala i kaže da imam telefonski poziv. Skamenim se, on se javlja iz Bosne! Nijesam spustila slušalicu... Tri mjeseca kasnije ponovo smo se sreli u Titogradu i sve je opet krenulo i mi smo se 5. januara 1986. vjenčali. Odmah smo krenuli u Bosnu, u Pucarevo, odnosno Novi Travnik, gdje je on radio u vojnoj fabrici. Bio je podstanar i sav njegov imetak bila je jedna mala džezva, jedna šolja za kafu i jedna kašičica. Sve je ipak krenulo kao u lijepoj priči. Ljubav, pažnja, nezaboravna bosanska druženja, zaposlila sam se i ja u pogonu fabrike Visoko. Dobili smo sina.
- Negdje 1987. ja ga prvi put vidim pijanog. Meni to bilo smiješno jer mi je stalno pričao kako mrzi alkohol, kako se jednom otrovao u Nikšiću i od alkohola dobio neku alergiju. Ubrzo uviđam da to nije bilo slučajno. Roditelji su me vaspitavali da je brak svetinja, jedan za cio život. Tu je negdje bilo i opravdanje za ono da žena mora ponešto i da istrpi. Ja sam trpjela mnogo - od psovki i verbalnih uvreda, na koje sam vremenom postala imuna, sve se izrodilo u užasno nasilje, davljenje, podnošenje noža pod grlo, prisiljavanje da jedem živo meso, istjerivanje iz kuće usred noći na ciču od minus 20 i nešto stepeni, silovanja u svakoj noći pijanstva, da i ne govorim o batinanjima i stravičnim prebijanjima i onesvješćivanjima...
- Ćutala i trpjela zbog djeteta, nijednom nijesam zatražila pomoć policije ili bilo koga drugoga, sve u nadi da će to proći i jedino su moji veliki prijatelji Jela i Miško Milosavljević iz Odžaka u Vojvodini, koji su takođe živjeli i radili u Travniku, i donekle Zuhdija i Mediha Harbaši, rodom iz Bihaća, znali u kakvom paklu živim. Vrhunac je bio kad me izbacio iz stana i pozvao moje da dođu po mene jer sam ga, navodno, prevarila. Uzela sam dijete i vratila se u Titograd kod mojih, ali se on pojavio dva mjeseca kasnije i počeo da me moli da se vratim, da ne može da živi bez djeteta i mene. Klečao je i plakao, a u jednom trenutku zaprijetio čak i da će se ubiti tu na pragu mojih roditelja ako ne krenem...
BEG OD RATA
- Prešla sam preko svega. Pomirila se i vratila u Bosnu. U tom kratkotrajnom zatišju začelo se i drugo dijete. On je uskoro nastavio staru pjesmu i ništa mu nije značilo čak ni rođenje drugog sina. Za njega sam ja bila najveća drolja, optuživao me da ni djeca nijesu njegova - da i ne ponavljam priču o svakovrsnim fizičkim zlostavljanjima. Negdje 1991, jedne noći pred zoru, eto ga na vrata mrtav pijan kao i obično, ali sav u krvi, pretučen, jedva se drži na nogama. Donese i prijetnju od tih koji su ga prebili da će i njega i mene i našu djecu mrak pojesti. Mi smo tada stanovali kod čika Ivana Boškovića, penzionisanog učitelja rodom iz Mojkovca. U Hrvatskoj je već buktao rat, pa mi je čika Ivan jednog dana rekao: "Zaratiće se i u Bosni i ako mene pitaš, kupi ovu djecu i bježi u Crnu Goru dok se još može..."
- Prvim autobusom krenula sam u Podgoricu kod mojih. On je ostao sve do marta 1992. kada su moj brat i njegova dva prijatelja pošli za njega i izbavili ga iz bosanskog ratnog pakla. Ni to ga nije opametilo. Nastavlja sa još strašnijim torturama, sada i pred mojim roditeljima, u njihovoj kući. Otac mi konačno nudi izbor: u kući, ali bez njega, ili sa njim i iseljenje iz kuće. Biram, ipak, ovo drugo, zbog djece i u nekoj tanušnoj nadi da će se promijeniti. Iznajmljujemo stan u naselju Tološi, fina kuća na samku, sa baštom, ali se pokazalo da je to raj za njegovu dodatnu agresivnost, koja se već počinje graničiti sa alkoholnim ludilom. Po prvi put tražim pomoć njegove braće i majke. Svi su na mojoj strani, ali to još više rasplamsava njegovu agresivnost.
- Jedne noći je doveo jednog svog pijanog pajtaša i obećao mu čak i nagradu od 1.000 maraka da me siluje. On je izašao iz kuće i ostavio ga sa mnom. U meni se javila neka očajnička snaga, dograbila sam jednu oklagiju i krvnički ga pretukla, a nije na odmet da napomenem da je taj bio policajac! Kad je moj muž u tom svom pijanskom ludilu počeo da se svlači i go ide kroz naselje, kad je jednog dana pokušao i da me udavi u kadi punoj vode, ja sam definitivno odlučila da ga napustim, pokupila sam djecu i otišla, a već sjutradan sam podnijela zahtjev za razvod braka.
NEUSPEŠNO LEČENJE
- On je potom godinu dana živio u toj kući, pijančio i ludovao, nasrtao na kuću mojih roditelja, lomio ulazna vrata, prijetio eksplozivom i miniranjem, otac ga prijavljivao policiji, a kad mu je jednog dana stigao poziv za suđenje, odnosno moja tužba za razvod braka, trgao se, spakovao kofer i rekao da ide u Kotor, u Dobrotu da se liječi. Ja sam kao izbjeglica sa dvoje djece dobila smještaj u izbjegličkom naselju na Vrelima Ribničkim i okrenula novu stranicu života. Završila sam kurs za novinara i počela da sarađujem sa dnevnikom "Dan" i "Revijom D", pokrenula i uređivala jedan list za djecu, osnovala biblioteku, angažovala se u humanitarnim akcijama.
- Nakon godinu dana on se ponovo pojavio u naselju. Novi čovjek, tvrdi da se izliječio, odmah ga izaberu za predsjednika kluba liječenih alkoholičara, on drži sjajna predavanja na tu temu širom Crne Gore i Srbije... Pristala sam da ga opet primim u kuću. Postavila sam kao uslov da se prvo sporazumno razvedemo kako bih mogla da ga izbacim ako počne staru pjesmu. Pristao je i na to i dvije godine je sve bilo kako se samo zamisliti može. On radi, majstor, građevinac vješte ruke, zarađuje dobro, pazi djecu, nježan i pažljiv prema meni...
- Rodih ja i trećeg sina. Na njegov prvi rođendan dogovorimo se da uveče dođe kući ranije i da donese tortu da se djeca počaste. Došao je pred zoru, bez torte, pijan kao čep. Od te noći sve kreće po starom. Prijavljujem ga policiji, podnosim krivične prijave. Za narednih pet strašnih godina 46 puta sam zvala policiju i podnijela 26 krivičnih prijava, ali mi nije polazilo za rukom da ga se ratosiljam i izbacim iz kuće. Oni ga zadrže po jednu noć u pritvoru, onda ga puste i on ponovo kod nas. Od stresova u jednom trenutku potpuno mi je opala kosa...
- Od UNHCR-a sam 2000. dobila kredit i kupila plac u Berima na periferiji Podgorice i počela da gradim kuću za sebe i djecu. Sve što bi majstori za dan ozidali, on uveče sruši. Samo ja znam kako sam ipak uspjela da obezbijedim taj krov nad glavom za djecu i mene. Pomagale su mi razne humanitarne organizacije i mnogi pojedinci, a ja nijesam birala šta ću raditi. Čistila sam kuće i stanove, pola godine sam čak održavala i rezidenciju hrvatskog konzula u Podgorici, tri godine vozila taksi (u to vrijeme sam preživjela i dva teška saobraćajna udesa), pisala, radila u piljarama... Za to vrijeme on ne izlazi iz kafana, zlostavlja nas i prijeti da će kuću minirati i sve nas pobiti. Sve to nije bilo dovoljno ni policiji ni tužiocima, ni sudijama da to ozbiljno shvate i zaštite nas.
- Tako je bilo do 5. oktobra 2005. Tog dana najstariji sin me zove i kaže da je sreo oca, da je pijan i da će doći po svoje stvari. Kažem sinu da ne dolazi kući, a ja se sa najmlađim sinom sklonim kod susjeda. Srednji sin je tih dana bio u Novom Sadu na nekoj praksi. Prethodno sve njegove stvari spakujem i ostavim mu ih na terasi ispred kuće.
KRVAVE RUKE
- Eto ga negdje oko četiri sata, doveze ga jedan naš zajednički prijatelj. Nosi u ruci neka teška vodoinstalaterska kliješta. Ja motrim iza zavjese, kad nađe zaključana vrata, udari šakom u staklo na prozoru, slomi ga, otvori i uskoči unutra. Ja brzo pozovem policiju i ohrabrim se, uđem u kuću. On sjedi u hodniku, ruka mu krvari, posjekao se na staklo. Poče nešto da halucinira, a onda se zaletje da me udari. Ja pobjegoh napolje. U tome banu milicija, savlada ga i sveza. Odvedoše ga u bolnicu da mu previju ruku, a jedan policajac sjede na terasu da napravi zapisnik.
- U tom trenutku iz kuće doprije miris paljevine. Policajac pita da nijesam zaboravila uključen šporet. Objašnjavam mu da ja nijesam bila u kući. Uđosmo, otvorismo vrata od spavaće sobe, a otuda sunu gusti dim i plamen... Uprkos relativno brzoj intervenciji vatrogasaca, od kuće su ostala samo četiri opaljena zida. Na poziv upravnice Sigurne ženske kuće Ljiljane Raičević, sa djecom sam te noći smještena tamo, a moj muž je osuđen na dve godine zatvora i godinu dana lečenja u psihijatrijskoj bolnici. U Sigurnoj kući ostala sam osam mjeseci. I opet su se našli dobrotvori i prijatelji, humanitarne organizacije i donatori i obnovili mi i namestili kuću. Najstariji sin je završio policijsku akademiju, radi i studira kriminalistiku, srednji je završio računarsku školu, ali još kuburi sa ličnim dokumentima, pošto je rođen u Bosni, a najmlađi je đak sedmog razreda.
- Smogla sam snage da svoju muku pretočim u knjigu "Kad zažmuriš, niko te ne vidi". Otkako sam prohodala, najviše vremena sam provodila s ocem koji je držao stoku na djedovini u selu Prošće, nevidbogu u kojem ni danas nema struje. Kao dijete užasno sam se plašila mraka i taj strah mi je razbio otac koji mi je jednom rekao da u tami treba da zažmurim i da me tada niko ne može vidjeti. Upamtila sam to i odlučila da tako naslovim i svoju knjigu.
- Kad je pročitao moju knjigu, jedan prijatelj mi je napisao poruku: "Bog bira najhrabrije da bi pokazao drugima šta ih sve može u životu snaći." Ja se zaista ne stidim ničega što me snašlo i što sam preživjela, otvoreno o tome govorim i biću srećna ako će to ikome biti od koristi i za nauk.
