Crnogorski borac za srpski jezik
Ime Veselina Matović, profesora srpskog jezika i književnosti iz Nikšića, ovih dana je ponovo dospelo u žižu javnosti. Nepokolebljivi prvoborac za srpski jezik i književnost, koji je, kao i njegova supruga Radmila i još 24 njihove kolege, pre osam godina ostao bez posla jer nije pristao na preimenovanje srpskog jezika, nedavno je objavio knjigu indikativnog naslova "Noć dugih makaza" i do kosti razgolitio sav besmisao i silobatnost crnogorske vlasti koja je, ne samo preimenovala srpski jezik već zatire i svaki trag srpske duhovnosti i kulture na tlu Crne Gore.
Skromni, ali uporni i nepokorni čovek, zajedno sa porodicom i kolegama, već osam godina preživljava pravu golgotu, uveren da istina mora pobediti, da ništa što počiva na laži i prevari nije dugoveko, da se, kako veli, kuća koja je podignuta na pesku kad-tad mora srušiti.
Žeđ za čitanjem
- Rođen sam 1954. u Banjanima, u selu Prigradina, blizu Velimlja, kao četvrto dijete u porodici. Otac mi Maksim, kojeg su svi zvali Mašan, oženio se 1938. godine Ilinkom, rodom od Banovića, takođe iz Banjana. Bilo nas je, inače, petoro đece, nas dva brata i tri sestre. Otac mi je od 1942. do kraja rata bio u zarobljeništvu u Austriji, u Veronojštatu pored Beča. Kao zarobljenik radio je u fabrici vagona. Poslije rata moj otac se nije uključio ni u kakve "državne" radove i nije imao nikakvu platu i zato smo mi, uprkos dobrom imanju, brzo zapali u siromaštvo.
- Sa svega pet-šest godina morao sam da čuvam janjce, potom i ovce i krupnu stoku, a već sa 12 godina otac me naučio da kosim, da orem i radim sve težačke poslove. Osnovna škola na Velimlju je bila udaljena dobar sat hoda po kopnini, a zimi je trebalo i dvostruko više. U to vrijeme u školi na Velimlju bilo je 380 đaka i škola je morala da radi u dvije smjene. Škola još radi ali u njoj sada uči jedva četrdesetoro đece.
- U toj muci kod mene se od malena razvila želja za čitanjem. Zimi kad zavije snijeg i mrak padne već u četiri sata, okupili bi se komšije i rođaci. Sijelo bi počelo sa kartama ili prstenom, a onda bi na red došle gusle - moji stričevi su bili dobri guslari, od njih sam slušao i učio pjesme. Poslije, kad sam naučio da čitam, tjerali su me da im čitam pjesme iz zbirke epskih narodnih pjesama Vojislava Đurića koja se odnekud, ni danas ne znam kako, obrela u našoj kući.
- Nije to bilo obično čitanje već više neka vrsta pjevanja pjesme, slično onome kako su to guslari činili. U selu u to vrijeme nije bilo struje već lampe na petrolej, a ni njega nije bilo dovoljno pa se moralo šteđeti. Dešavalo se da snijeg zavije toliko da se danima ne može iz kuće. Večeravalo se uz zublju luča, a ja sam često čitao tako što bih otvorio vrata od šporeta da bih imao svjetlosti.
- Tako se, eto, kod mene razvila želja za čitanjem, za knjigom, a knjiga nije bilo. E kasnije kad sam u školi otkrio malu školsku biblioteku, moja žeđ za čitanjem se još više rasplamsala. Posebno pamtim učitelje Bosu Miljanić i pokojnog Sloba Vukčevića, oni su mi davali knjige iz biblioteke i mislim da u njoj nije ostala nijedna koju nijesam pročitao do završetka osnovne škole.
Isteran iz doma
- Kako je bilo veliko siromaštvo, ja po završetku osnovne škole nijesam mogao nastaviti dalje školovanje iako sam bio dobar đak. Ja se s tim nijesam pomirio i već iduće godine sam gotovo pobjegao u Nikšić da nastavim školu. Te prve godine sam živio i mučio se u jednom malom i memljivom ćepenku bez grijanja. Kasnije sam nekako dobio mjesto u đačkom domu, u dotrajalim drvenim barakama blizu Pivare. Ni tu nije bilo grijanja sem u jednoj prostoriji u kojoj je bila neka peć na naftu gdje smo se okupljali da se grijemo i učimo. Jednog dana jedan od vaspitača u domu - neću mu spominjati ime - zaključa nam i tu prostoriju i ustupi je svojoj ženi koja je pripremala nekakve ispite...
- Kako sam ja, ne znam ni otkud, ni zašto, vazda, od malih nogu, bio nekakav buntovan duh i stalno istjerivao neku pravdu, počnem se buniti zbog toga. Taj vaspitač me uze na zub, a poslije i ja napravim jednu glupost i prekršim pravilo oko posjeta u domu, opsujem i vaspitača i upravnika koji je uveo ta pravila i mene odmah istjeraju iz doma. Naravno, nijesam smio kazati roditeljima već sam mjesecima ilegalčio kod drugova u domu. Roditeljima sam kazao šta je bilo tek kad sam sa jednim drugom iznajmio neku sobicu. Malo potom, buknuo je požar i taj nesrećni dom je izgorio do temelja.
- Nekako baš u vrijeme kad sam već završavao gimnaziju, iznenada mi je umro otac,
naprečac, u 58. godini - srce ga izdalo. Nije bilo nikakvih izgleda da nastavim školovanje. Ja se ipak nijesam pomirio s tim - upisao sam ovdje u Nikšiću Pedagošku školu, odsjek za srpsko-hrvatski jezik i književnost. Pošto sam i dalje bio pod žigom kažnjenika i pošto mi nikako nijesu mogli oprostiti to što sam opsovao vaspitača i upravnika, ja ni kao student nijesam mogao da dobijem mjesto u domu pa sam nastavio sa ilegalčenjem. Svejedno, brzo i lako sam završio studije na Pedagoškoj školi i odmah nastavio fakultet u Beogradu. Kako, to samo ja znam, ali sam i fakultet završio u redovnom, junskom roku.
Požar u stanu
- Zbog majke i sestre koje su ostale same u Banjanima, teška srca sam napustio Beograd i vratio se u Nikšić. Srećom, odmah sam se zaposlio u srednjoškolskom centru, kao profesor. U Nikšiću sam se 1980. i oženio koleginicom Radojkom, bila je profesor engleskog, ali sam samo mjesec dana potom morao u vojsku, obukao sam uniformu samo četiri dana prije nego što je Tito umro... E, poslije, po dolasku iz vojske, život je jedno vrijeme tekao veoma lijepo. Dobili smo ćerku Milicu i sina Maksima.
- Dobili i neki stančić i taman se fino skućili, a onda grom iz vedra neba: umrije mi žena, iznenada, od moždanog udara i ostade mi dvoje siročadi, ćerkica bila u drugom, sin u prvom razredu. Sedam godina sam se potom mučio i sam podizao đecu, a onda sam se ipak ponovo oženio, opet koleginicom, Radmilom, ona je inženjer elektronike i takođe je radila sa mnom u školi. Sa njom sam dobio ćerkicu Anđelu.
- Uspjeli smo da prodamo taj moj stančić i kupimo i opremimo malo veći. Jedno pola godine kasnije ja u školi držim čas kad uletje policajac i veli: "Morate brzo kući, izbio je požar u vašem stanu." Ja tamo sretam suprugu ispred zgrade sa bebom u naručju, uspjela da iznese dijete, a stan i sve u njemu izgorelo i uništeno... Onda u martu 2004. godine izbi ovo čudo sa jezikom. Mene je ta priča o preimenovanju jezika zaista teško pogodila i kao čovjeka i kao profesora srpskog jezika. Mi smo odmah reagovali i zakleli se da nikada nećemo pristati ni na kakvo prekrajanje i preimenovanje jezika.
- Kad je počelo, bilo nas je 72 na spisku iz gimnazije i ostalih nikšićkih srednjih škola, ne samo profesora srpskog jezika i književnosti, ali su onda počele zakulisne igre i svakovrsni pritisci vlasti pa je ta grupa počela da se osipa. Vlast nas je optužila da smo mi plaćenici opozicije i Rista Radovića, odnosno mitropolita Amfilohija i otpustila nas s posla. Opozicija nas, međutim, nije ni izbliza podržala kako je mogla i morala, a vlast je sve više pojačavala pritisak i smišljala kako da slomi naš otpor.
Nakaradni dogovor
- U nastaloj situaciji preostalo nam je da pokrenemo časopis "Raspeće jezika srpskog", koji je bio više neka vrsta biltena, a onda smo uvidjeli da to nema velikog efekta i ja sam odlučio da napravim "Slovo", pravi, stručni časopis za srpski jezik, književnost i kulturu koji traje evo već deveta godina i upravo je objavljen dvobroj 38 i 39.
Jasna poruka- Po tim njihovim "kriterijumima" unijeli su u udžbenike desetine minornih, lokalnih crnogorskih pisaca za koje jednostavno niko ne zna, možda čak ni njihovi ukućani ne znaju da su pisci, a kamoli ko drugi. Oni su zauzeli mjesta pisaca od najviše vrijednosti. U svemu je, ipak, najvažnije pitanje zašto je izbačen sveti Sava. Time se očigledno želi uputiti jasna poruka da u Crnoj Gori nema mjesta utemeljivaču srpske duhovnosti i srpske crkve - u krajnjem da nema mjesta Srpskoj pravoslavnoj crkvi... |
- Ja se čak ni sa mojom ženom, koja se solidarisala sa mnom, nikada nijesam oko toga konsultovao. Jednostavno sam odlučio da nikad više ne uđem u učionicu, ne uzmem dnevnik u ruke, ako predmet koji ja predajem ne bude nosio ime srpski jezik i književnost. Od početka sam bio potpuno svjestan da se tu ne radi samo o preimenovanju jezika, odnosno da se priprema i potpuno novi nastavni program tog preimenovanog predmeta.
- Sve to se, nažalost, ubrzo obistinilo jer je, recimo, već u tim prvim nastavnim programima izbačeno više od 40 poznatih srpskih pisaca bez kojih je nastava srpskog jezika i književnosti jednostavno nezamisliva. Počeli su sa svetim Savom, pa slijedi narodna književnost, kosovski i pokosovski ciklus, pjesme o hajducima, uskocima, o borbi za slobodu Crbije i Crne Gore pa sve do Bojićeve "Plave grobnice", "Krvave bajke" Desanke Maksimović, "Jame" Ivana Gorana Kovačića, "Stojanke majke Knežopoljke" Skendera Kulenovića...
- Dok je tekla ta silna polemika oko imena jezika i to preimenovanje vrlo stručno, naučno osporeno, dok je polemisano oko pravopisa, oko uvođenja ta dva nesretna nova slovna znaka, oni su u školskim programima sistematski čistili od svega što bi imalo neko srpsko obilježje. Ja sam to zapažao i uzaludno na to ukazivao. Uslijedio je novi zakon o srednjem obrazovanju kojim je "crnogorski jezik" označen kao jedini, pa potom i taj naknadni nesrećni dogovor oko imena jezika koji suštinski ne znači ništa, a za sve to vrijeme vlast je završavala posao po svome i štampala nove udžbenike u kojima je napravila pravi pogrom što se tiče sadržaja vezanih za srpski jezik i književnost.
Sveća istine
- Ja sam tako došao na ideju i odlučio da napravim analizu tih udžbenika i tako je nastala ta moja knjiga "Noć dugih makaza" s neskrivenom, direktnom i jasnom asocijacijom na "Noć dugih noževa". Jer, ono je bio klasični genocid, a ovo što je urađeno sa srpskim jezikom i nastavnim programima za jezik i književnost u Crnoj Gori predstavlja klasični "kulturocid" i to ne samo u odnosu na ono što bismo mogli nazvati srpskim kulturnim i duhovnim nasleđem, nego je to kulturocidno i prema onom dijelu stanovništva Crne Gore koje preferira crnogorski jezik, jer je jednostavno okrenut sistem vrijednosti.
Nestalo elana- Čim je objavljeno da je opozicija formirala i neki fond za pomoć otpuštenim profesorima, sve je počelo naglo da jenjava. Nestalo je onog početnog entuzijazma i ljudi su jednostavno počeli da sumnjaju da iza svega stoji neka stranačka ujdurma, tako da smo mi vrlo brzo izolovani i ostalo nas je samo 26 iz Nikšića i naš kolega, pokojni Vuko Velaš iz Herceg Novog, koji je napisao i jednu izuzetno vrednu knjigu na ovu temu "Karnevalski bjesovi", ali ga, nažalost smrt pregrebe. |
- Nije mi lako. Da sam prije osam godina ubio čovjeka već bih ga odrobijao, a i ja, i moja supruga i svi naši istomišljenici smo i dalje pod velikom hipotekom i sile nema da dobijemo bilo kakav posao. Ja sam dvije godine onako na divlje radio u jednoj špediciji na graničnom prelazu na Ilinom brdu, ali ni od toga nema ništa, propala firma - već 15 zlehudih plata nijesam primio.
- Ljudi, izgleda, zaborave šta je muka, ne sjećaju se kako je kad nema, i od svih mi najviše pomaže moj brat od strica Dragiša - Mađo koji mi gore u Banjanima užiri po jednu svinju i posije malo krompira. Ostao sam bez kola, pa ne mogu ni da odem da mu pomognem.
- Ne plašim se i osjećam se još sigurnim i ornim da se borim. Ni otac mi nikad nije živio u izobilju, nijesam ni ja i zato prosto i ne mislim o tim problemima - važno mi je samo da su mi đeca zdrava, dvoje je eto već zaposleno i to mi je najveće bogatstvo. Milica je završila pravo, ona je sad advokat, udala se i već ima sina, odnosno ja sam već đed, a Maksim je završio hidrogeologiju i ovih dana će se i on ženiti. Sad mi je glavna briga kako da održim ovaj časopis, za svaki broj mi treba najmanje 1.000 eura, ali snaći ću se, moliću, prosiću ako treba, ali ne dam da se ugasi ta svijeća istine...
