"Igre bez granica" hrvatske države

Bračni par Momčilo i Mira Tomašević iz Hrvatske, prosvetni radnici u penziji i izbeglice u Srbiji duže od 20 godina pokušavaju da vrate otetu imovinu u Vodicama, kod Šibenika. Zahvaljujući upornosti sina Alena, još nisu odustali od zahteva da im se vrati na silu oduzeta imovina velike vrednosti, iako sve češće i sami shvataju da hrvatska država sa desetinama hiljada Srba - vodi "igre bez granica".

Oteta kuća u Vodicama

U decembru 1991. Momčilo Tomašević je sačinio predugovor o zameni imovine sa Brankom Marićem iz Knina verujući da će se predratno stanje u Hrvatskoj smiriti i da će ponovo svako doći na svoje.

On je u Vodicama kod Šibenika 1990. završio gradnju kuće-hotela od 960 kvadrata i nadao se da će, kao penzioneri on i supruga, moći lepo da žive od izdavanja soba u turističkoj sezoni.

Međutim, pripreme za rat u Hrvatskoj i sve teži položaj Srba, navele su ga na pomisao da bi mogao sačuvati imovinu, ako je zameni sa Brankom Marićem iz Knina.

Oni su 17. decembra 1991. sačinili predugovor o zameni nekretnina, koji Tomašević nikad nije potpisao, niti je predugovor zvanično overen.
Za svoj objekat na tri sprata u Vodicama, Tomašević je trebalo da u zamenu dobije nedovršenu jednospratnu kuću Branka Marića u Kninu, koja je sazidana na zemljištu koje ima više vlasnika. Već u decembru 1991. u Tomaševićevu kuću u Vodicama uselio je Jandre Marić, sin Brankov.

Od tada do danas Momčilo pokušava da vrati svoju otetu imovinu, ali bez uspeha. Čak mu je i advokat koga je angažovao odmogao, jer je umesto Momčila Tomaševića stavio potpis kojim je prepisao njegovu kuću na Branka Marića.

- Prošli smo sve sudske instance u Hrvatskoj i stigli do Ustavnog suda Hrvatske, koji je doneo rešenje 19. januara ove godine koje smo mi dobili tek u maju. U želji da shvatimo rešenje Ustavnog suda Hrvatske bio sam kod advokata u Srbiji, ali i u "Veritasu" koji vodi Savo Štrbac i svi su bili jedinstveni u oceni da je odbacivanje ustavne tužbe teško shvatljiv čin.

U rešenju stoji da "ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari i da se ne radi o povredi ustavnog prava", te da Ustavni sud Hrvatske ima zadatak da "zaštiti pojedinačna ljudska prava i temeljne slobode". A ako je bilo nezakonitosti u redovnom sudskom postupku "onda pravnu zaštitu pružaju redovni i specijalizovani sudovi".

Ovo rešenje i dosad donete pa odbačene sudske odluke, kao i odbijanje da se izvrši revizija celog sudskog postupka, jasno govore da Hrvatska "igra na vreme". Razvlačenje postupka i namerno probijanje rokova, opstrukcija, otvoreno stajanje više advokata na stranu Branka Marića i krivotvorenje očevog potpisa u slučaju prepisa naše kuće govore na šta su sve spremni oni koji žele da otmu tuđu

imovinu - ističe Alen Tomašević i dodaje da je ubeđen da će ipak stići do pravde.
Postavlja se i pitanje - kakvu poruku šalje hrvatsko pravosuđe Srbima proteranim sa svojih ognjišta u Hrvatskoj, ali i da li to EU, kojoj bi uskoro trebalo da pristupi i Hrvatska, sve to vidi i toleriše?

Momčilo i Mira Tomašević su danas hrvatski državljani sa 66 godina radnog staža u prosveti, koji su ostvarili u Osnovnoj školi "Braća Ribar" u Bribirskim Mostinama. Sud im je bespravno oduzeo kuću u Vodicama, stan u selu Međare je porušen, a za obnovu porušene porodične kuće u Morpolači nisu mogli dobiti pomoć, jer su 1991. bili prijavljeni u Šibeniku.

Posledice toga na svom zdravlju je osetio Momčilo Tomašević. On je 2003. preživeo moždani udar, 2004. je dobio šećer, a 2005. operisao je žuč. Danas on i supruga žive u Novim Banovcima, kod Beograda kao izbeglice, a u njihovoj kući-hotelu duže od 20 godina živi porodica Jandre Marića koji su nasilno ušli u objekat decembra 1991.

Hrvatsko pravosuđe nije ništa uradilo da bi otetu imovinu vratilo njenom vlasniku. Sličnih primera ima mnogo, ali nema mnogo onih koji su uporni i odlučni kao Alen Tomašević da idu do kraja s verom da će pravda konačno pobediti.