Hrvatska ne samo da ne vraća, već i prisvaja srpsku imovinu
Sindikalna odmarališta, turistički objekti i poslovni prostor pravnih lica iz Srbije i Crne Gore Republika Hrvatska je prenela u državnu svojinu, kaže advokat Radmila Bosanac
U Hrvatskoj još nije započeo proces vraćanja oduzete imovine pravnih lica sa sedištem u Srbiji i Crnoj Gori, iako je prošlo deset godina od kada je u Beču potpisan Sporazum o pitanjima sukcesije država sa teritorije bivše SFRJ. Hrvatski sabor je ratifikovao taj sporazum još u junu 2004. godine.
–Reč je o imovini velike vrednosti,koju je Republika Hrvatska, bez ikakve naknade, prenela u državnu svojinu. Oduzimanje srpske i crnogorske imovine izvršeno je 1994. godine na osnovu uredbe vlade, a naknadno je "legalizovano" Zakonom o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriji Republike Hrvatske – kaže beogradski advokat Radmila Bosanac.
UAneksu "G", koji je sastavni deo ratifikovanog sporazuma,propisano je da sva prava na nepokretnu i pokretnu imovinu koju su građani ili pravna lica iz SFRJ imali na dan 31.12.1990. godine države sukcesori moraju "priznati, zaštititi i vratiti u prvobitno stanje, sve u skladu sa utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava,i to nezavisno od nacionalnosti, državljanstva, boravišta ili prebivališta tih lica".
– Tim članom je izričito propisano da osobe koje nisu u mogućnosti da ostvare povraćaj oduzete imovine imaju "pravo na naknadu u skladu sa građanskim i međunarodnim pravnim normama".Takvo rešenje je u skladu sa Prvim protokolom uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, prema kojoj "svako lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine". Međutim, Hrvatska ne poštuje jasne i izričite zakonom preuzete međunarodne obaveze – kaže Radmila Bosanac i objašnjava da je najveći deo oduzete imovine srpskih pravnih lica,sa sedištem i registracijom u Republici Srbiji, predstavljao njihova dugoročna ulaganja na teritoriji Republike Hrvatske, kao što su sindikalnaodmarališta,turističkiobjektii drugiprivredni iposlovniprostor.
– Deo te imovine država Hrvatska je prodala ili na drugi način otuđila. Njen većideo je devastiran, uništen i napušten. To su očigledne štetne posledice neraščišćenih i neizvesnih imovinskih odnosa u vezi sa pravnom sudbinom oduzete imovine – kaže naša sagovornica.
U sporovima za povraćaj imovine pred hrvatskim sudovima mogu se angažovati samo hrvatski advokati, sudski troškovi su ogromni, advokatske tarife među najvećima u Evropi, a postupci traju više godine i završavaju se po pravilu odbijajućom presudom.
– Legitimni i legalni zahtevi bivših titulara oduzetih imovinskih prava da se vansudski, mirnim putem, izvrši restitucija, nadležni "državni odvjetnici" Republike Hrvatske, po pravilu, odbijaju, i to najčešće, bez obrazloženja. Time su bivše vlasnike doveli u nezavidnu i neizvesnu situaciju. Oni su primorani da svoja prava ostvaruju u parničnim postupcima, pa je Republika Hrvatska pred hrvatskim sudovima tužena strana. Dosadašnjim prvostepenim presudama odbijeni su tužbeni zahtevi za povraćaj, odnosno novčano obeštećenje za oduzetu imovinu – objašnjava Radmila Bosanac, koja ipak veruje da će sudije Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Hrvatske poštovati profesionalnu etiku pri rešavanju opravdanih restitucionih zahteva.
Vlasnici oduzete imovine još ne mogu da se obrate Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, jer još nisu iscrpljena sva pravna sredstva. Jer, pored odluka redovnih sudova, Vrhovnog suda kao revizijskog, potrebna je i negativna odluka Ustavnog suda Hrvatske. Time se sudski postupci odugovlače i automatski odlaže međunarodna zaštita, a imovina propada. Zanimljivo je i zašto hrvatski sudovi odbijaju zahteve bivših titulara imovinskih prava.
– Pozivaju se na činjenicu da oštećena pravna lica uglavnom nisu imala pravo svojine 1990. godine, odnosno nisu to pravo imali upisano u zemljišnim knjigama. Međutim, time se zanemaruje notorna činjenica da u pravnom sistemu bivše Jugoslavije, u pravilu, nije postojalo pravo svojine na nepokretnoj imovini, već državno ili društveno vlasništvo sa svojim atributima u vidu prava trajnog upravljanja, korišćenja i raspolaganja, koja su imala konkretna pravna lica. Međutim, ta pravna ovlašćenja, koja su bila imanentna društvenoj i državnoj svojini, i Sud za ljudska prava u Strazburu priznaje kao svojevrsna svojinska ovlašćenja – objašnjava Radmila Bosanac i naglašava da odlaganje primene Sporazuma o sukcesiji svakim danom samo povećava očiglednu štetu.
